Nova Istra

138 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Cristian MONTES CAPÓ vojnim udarom i godinama diktature u Čileu. Privid o diktaturi u toj prozi, pema riječima Bronisława Baczka, ima status „društvenog privida“. Misli se na mehani- zam kojim jedna ljudska skupina određuje predstavljanje same sebe te svoje odnose s drugima, čuva i oblikuje prošlost te projicira svoje strahove i nade u budućnost. Proučavanje društvenoga privida tih„narativnih sjećanja“ koja, prema Elizabeth Je- lin, mogu ukazati na osjećaje iz prošlosti i iz sjećanja izvući neke rane, omogućava shvaćanje razloga njihove patnje i trauma. To se djelomice može otkriti uz oprez ili nesvjesnu želju da se čovjek ne oslobodi ni toga procesa ni neprestane boli. Moglo bi se utvrditi da se u društvenom prividu toga naraštaja nalazi aktiviran apokalip- tički supstrat koji je usko vezan s procesom patnje koju književnost iz vremena nakon diktature razvija od trenutka kad je ponovno uspostavljena demokracija. Spomenuti se supstrat ipak ne vezuje uz vjersku matricu u kojoj bi bilo moguće vizualizirati neko buduće prosvjetljenje ili izvjesno otkupljenje: naprotiv, upozo- rava se na načine koje književnici rabe kako bi se prepoznali i ponovno prisjetili prošlosti. To je uobičajen osjećaj očaja i pretrpljene apokalipse koja jasno naglašava prošlost, sadašnjost i budućnost; odnosno, bolje rečeno, izražava se u apokalip- tičkim tonovima koji izravno ne pretpostavljaju nazočnost nekoga apokaliptičkog događaja u vidu prosvjetljenja nakon opće nesreće. Prema Klausu Scherpeu, apo- kaliptični ton može postojati izvan proza iskupljivanja i može se doživjeti kao neka vrsta Apokalipse bez Apokalipse, bez zaključka, odnosno kao kraj bez kraja, kao svršetak koji vječno traje. U ovoj vrsti proze koju pišu sinovi uključivanje izričaja apokalipsa značajna je povlastica jer se tako otkriva posebna percepcija onoga što se dogodilo u vremeni- ma diktature. Odnosno, radi se o groznim zločinima koji su počinjeni nad onima koji su drugačije mislili, o nestajanjima, općemu strahu, krizi vezanoj uz povje- renje i osjećaj pripadnosti, uništenju bilo kakve utopije i neodoljivom ubacivanju u pobjednički neoliberalizam. Ovdje se zamjećuje neka vrsta osjećajnosti izravno vezane uz iskustvo patnje koja se pojavljivala u vremenima nakon diktature i koja na prirodan način vodi prema frojdovskoj oprečnosti između boli i melankolije. Dakle, na isti način na koji se mogu primijetiti obilježja vezana uz određene oblike koji opisuju bol, u tome se pisanju javljaju i simptomi melankolije, što se očituje u bezvoljnim i krutim tonovima u tekstovima, u nepoštivanju autora i likova te u stanovitoj nemoći oslobađanja negativna stanja u kojemu se nalaze. U ovome se izlaganju zastupa mišljenje da je ono što je zapamćeno i ponovno poslano u sadaš- njost zapravo nečije raspoloženje. Ovdje mislim na emocionalno stanje, ne samo na osobno nego i na ono društveno koje je, prema Hansu Urlichu Gumbrechtu, uvijek nazočno u svakome književnom tekstu i omogućava shvaćanje teksta kao vitalnoga dijela sadašnjosti. Podrazumijevajući da svaki književni tekst budi određene osje-