Nova Istra

139 Cristian MONTES CAPÓ (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA ćaje i otkriva raspoloženje jednoga povijesnog razdoblja, u tome smislu moguće je zaključiti da u tim tekstovima čitanje u konačnici uvjetuje raspoloženje na koje je utjecala neupitna katastrofa koja se dogodila u prošlosti. Zbog toga je, da bi se opisalo psihološko ozračje koje prevladava i koje omogućava shvaćanje apokaliptič- kog supstrata na kojemu se temelji predstavljanje svijeta tekstova, prikladno rabiti izričaj melankolija . Ovdje možemo spomenuti i neke Derridine postulate vezane uz načine na koje se pojedinac može uklopiti u prošlost, bilo kao onaj koji zaziva duhove, odnosno niječe prošlost i budućnost i potencira samo sadašnjost, bilo kao netko koga Derrida povezuje sa „sablasnosti prošlosti“. To znači da se eksperimen- tira s boli i navikava živjeti s duhovima. Tako se pluta u dinamici nasljedstva i nje- gova prenošenja. Varirajući između osjećaja boli i melankoličnog osjećaja, čini se da pojačani apokaliptički ton ili raspoloženje koji se zamjećuju u ovoj prozi sinova upozoravaju na činjenicu da bol traje do današnjih dana i da može trajati beskonač- no. Prema Judith Butler, koja smatra kako frojdovska dvojnost boli i melankolije te patnja zbog boli znači da gubitnik prihvaća kako se nešto u njemu zauvijek promi- jenilo i kako je to nešto u njemu također nestalo zauvijek. U slučaju proze sinova, to pomalo nejasno nešto i prihvaćanje gubitka samoga po sebi neshvatljivoga ne uključuje prestanak boli ni nadvladavanje općega raspoloženja. Takva vrsta simptomatologije toga razdoblja može se zamijetiti u idejama zapi- sanim u romanima toga naraštaja. Unutar takvoga psihološko-narativnog okvira i raspoloženja ili apokaliptičnoga osjećaja koji ga prevodi razumljivo je da će čin zamišljanja budućnosti s drugačijim pečatom od onoga iz prošlosti postati nešto iznimno teško. Zbog čega se sve to događa? Romani koji su književni i umjetnički objekt ne nude konkretne odgovore na takvu vrstu pitanja. Zbog toga se mogu vi- zualizirati neke konstante koje mogu imati i ulogu interpretativna ključa. U tim se romanima, primjerice, može zamijetiti opća kriza osjećaja zajedništva. Čini se da se veza između osobnoga i društvenoga prekinula i do današnjeg dana ne uspijevamo procijeniti ozbiljnost toga. Zbog toga apokaliptički supstrat postaje bit značenja koje ima odlučujuću ulogu u pokušaju otkrivanja onoga nečeg nejasnog, ali vrlo značajnog, nečega što je odredilo društveni i književni privid naraštaja sinova dik- tature. Sa španjolskoga prevela: Željka Lovrenčić, Zagreb