Nova Istra

137 Cristian MONTES CAPÓ (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA protagonisti povijesti, ali osjećaju da su i oni bili pogođeni tim događajima, no na drugačiji način. I posljedice su stoga bile drugačije od onih koje su doživjeli njihovi generacijski prethodnici. Vezano uz opisivanje tih zamisli, različita djela smještaju nas u vrijeme diktature. Prije svega, u njima se obnavlja djetinjstvo pripovjedačâ i likova koje se, ovisno o specifičnosti svakoga osobnog slučaja, razrađuje i prerađuje. Jedna je od transverzalnih tematika u tim pripovijestima prevaga intimnoga i obi- teljskoga. Takvo ozračje djeluje kao osnova epicentra uspomene i od njega polaze događaji koji su dio makropriče. U skladu s demokratskim promjenama i nelago- dom vezanom uz neoliberalnu i potrošačku sadašnjost s čije se pozicije piše, tako- đer se ukazuje na fragmentarni karakter sjećanja, ispituju se jezične mogućnosti kako bi se izrazilo ono što se mora izraziti, odbacuju se neki oblici. Književno stvaralaštvo ovih književnika može se podijeliti na dvije velike sku- pine. S jedne se strane nalaze romani i pripovijesti koje nas izravno i jasno šalju u prošlost s ciljem prikazivanja načina na koji tragovi koje je ostavila diktatura odre- đuju sadašnjost pripovjedačâ i likova. Na drugu se stranu smješta skupina romana u kojima se točka pripovijedanja, unatoč tome što se nalazi u budućnosti, neizrav- no ili izravno, odnosi na vrijeme vojne diktature. To su romani koji se, iako temat- ski pripadaju znanstvenoj fantastici, više bave prošlošću obilježenom diktaturom nego budućnošću. Romani koje piše taj naraštaj ukazuju na neke formalne nedostatke koji su po- sljedica katastrofe. Njihova opća percepcija vezana je uz njihove roditelje jer nisu uspjeli ispuniti očekivanja svoje djece koja se zbog toga osjećaju poput siročadi. Iz tog razloga ne bismo mogli govoriti o „književnosti jednoga naraštaja, nego o književnosti sinova jednoga naraštaja“. Oni pišu s te pozicije, s pozicije sinova onih koji nisu imali mogućnosti pisati romane i njihovi su tekstovi „prožeti osjećajem krivnje, neizbježnim dokazom da su taj osjećaj i njihova povezanost s povijesnim vremenom i obitelji vezani uz njihovo djetinjstvo ili vrijeme prije mladenaštva koje su proživjeli u nasilju i okrutnosti Pinochetove diktature“. Budući da su djeca onih kojih jesu, držali su se na odstojanju od političkih promjena. Zbog toga je u „prozi sinova“ vrlo bitno pisanje o diktaturi. U istraživanjima takve vrste romana treba nastojati otkriti sadržaj značenjske ograde o koju se ima- ginativno vježbanje sudara i ostaje uhvaćeno u spomenutom prividu. Pitanje koje se ovdje postavlja glasi: kako neko prošlo iskustvo može spriječiti jedan od osnov- nih izražaja slobode, to jest slobodu zamišljanja drugačije budućnosti s drugačijim otiscima od onih iz prošlosti? Jedna je od pretpostavka vezanih uz to činjenica da su spomenuta tematska ustrajnost i teškoća zamišljanja prostora buduće slobode usko vezane uz oblike u kojima je takva narativna tekstualnost obradila kolektivno iskustvo patnje i posljedice traume nastale zbog simboličnog debakla izazvanog