Nova Istra

133 Ivica MATIČEVIĆ (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA ljudske prirode od svih zabrana i nametnutih normi, napose terora političkih i ban- karskih elita. Amerika je možda i bila i ostala pustinja slobode, tek uvjetna mjera ljudske oslobođenosti i naravi, ali još uvijek svakako bolja od pustinje tamnice i kontrole. Seksualni motivi, humoristično poigravanje elementima tjelesnosti u ko- jima je lirski subjekt figurirao kao bog seksa i uglađeni zavodnik u trapericama, bio je poetski kôd prevrednovanja nesavršene zbilje. Pa ipak, i nesavršena Amerika još je uvijek bila bolja od savršene Jugoslavije. Razbijena boca Coca-Cole na kalifornij- skoj plaži Venice, o kojoj pjeva Maruna u svojim pjesmama, simbol je pragmatičnog demokratskog carstva koje se istodobno može prezirati, ali i živjeti u njemu jer je naposljetku postojala mogućnost izbora, ne odviše lagana i ne odviše sigurna, ali je ipak postojala. Stanoviti hedonizam tijela se, prema obvezatnom kurikulu Borisa Marune, preporučivao, ma koliko duh bio jak. Na ovome mjestu potrebno je načiniti rez jer je postavljen solidan okvir za osob- nije viđenje mjesta i uloge Borisa Marune u mome životu. Svjesno se udaljujući od prekomjernog iščitavanja značenja autorove poezije, tzv. pomnog čitanja i uživlja- vanja u poruke i pouke koje je Maruna ostavio svima nama u nasljeđe, predočit ću vam dva prizora, jedan na hrvatskim, drugi na američkim stranama jer su to – kako stvari zasad stoje u ovom eseju, a sumnjam da će se do njegova završetka išta pro- mijeniti – strane u konfliktu: Prizor 1: Druga polovina devedesetih. Boris Maruna i ja na Jelačić placu, razgo- vor usputni. –A nećemo sada na kavu, žurim. – I onda poznata Marunina cigareta na cigaretu, malo anegdota, pokoji savjet, razgovor traje, baš smo i mogli na kavu... Tih smo dana zajedno slagali i uređivali prvi broj Hrvatske revije nakon Nikolićeva odlaska. Žalim se, više se povjeravam kako me, kada čitam novine i slušam vijesti, mnoge od njih jako potresu, kako ponekad ne mogu odvojiti vlastitu neposrednu zbilju od onoga što čujem ili pročitam, previše me to dira i ne da mi mira, brinem se, baš se brinem, ne znam zašto, za meni neku nepoznatu djecu, pa za nezgodu na drugom kraju svijeta, za sav taj kaos i nemir u gradovima i ljudima. I taj domovin- ski rat koji kao da je još uvijek trajao (Kada je uopće prestao?! Ne živimo li stalno u ovoj zemlji u nekom produljenom domovinskom ratu sa samima sobom?).Maruna lakonski odmahuje glavom, govori mi kako sam samo mlad i neka prestanem ku- povati novine i čitati vijesti, a da radio i TV palim samo kad je na njima rokenrol, seksi komadi i humoristične emisije. – Vidiš, mladiću, što sam naučio u Americi. Prati TV program ako baš moraš, čitaj ciljano, Matičeviću, budi pametan, sve je to i važno i nevažno. Okej, vidiš, kad sam ja jednom u Kaliforniji, u San Diegu naišao na jednu hermanitu koja nije imala dozvolu boravka, ništa, pomogao sam joj (i redovno je tako završavalo s Borisom: na hermanitama ...) – Od tada ne kupujem novine, a stranice s vijestima još dugo nakon toga nisam otvarao... Ionako stižu sa