Nova Istra

134 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Ivica MATIČEVIĆ svih strana. Ono što je Boris rekao usput, u prolazu, jako me se dojmilo, valjda sam bio spreman na ozbiljan zaokret – ne uranjaj previše u ovaj svijet, udalji ga od sebe, postani imun, hodaj nekom drugom stranom ulice, moraš tako jer će ti jedino tako biti lakše, inače ćeš prolupati, sasvim... Možda je i zato Boris Maruna postao pjesnik. Da bi se odijelio od svijeta i osvojio ga, kupio, za svoj unutarnji mir: u Hrvatskoj nakon povratka iz razbacanog svijeta ili u Čileu kao veleposlanik, nakon razbacane Hrvatske, svejedno. Prizor 2: U sve se, izgleda, i previše umiješala postmoderna, pa je Tony Soprano, i pored svih tipičnih kilerskih mafijaških osobitosti, samo osoba opterećena zbi- ljom, prevarama, nevjerom, ubojstvima, krađama... čovjek zreo za tjeskobna raspo- loženja, tugaljiv i melankoličan, ponekad čak mekan i emotivan, introspektivan... zato, uostalom, i odlazi psihijatrici – duge noge, duga kosa, naočale, seksi glas – koju ipak ne uspijeva odvesti u krevet. U jednoj sekvenciji, naime, u zadnjoj epizodi serijala (ili zadnjoj epizodi jedne od sezona, nije važno) Tony odlazi posjetiti Phila nakon srčanog udara, a on i Phil su u ne baš idiličnim odnosima. Zna se što to znači u mafijaškom svijetu. Phil, čovjek na pragu sedamdesetih, leži na krevetu, teško diše, ispred sobe njegovi tjelohranitelji pomno prate Tonyjeve korake. I kad su gledatelji pomislili kako će se Soprano trijumfalno nasmijati Philu u lice zbog njegove bolesti, reći kako će ga srediti čim prizdravi, kako će iskoristiti njegovu tje- lesnu slabost i zbunjenost njegovih ljudi, Soprano mu savjetuje, gotovo s iskrenom brigom, da nakon što napusti bolnicu, ostavi mafijaške poslove, da se posveti svome miru, da okupi obitelj i uživa u njoj jer je to jedino što vrijedi, jedino što se ozbiljno računa u ovome pokvarenom svijetu koji i oni sami pomažu pokvariti. Nije to ni novac, ni moć, ni slava, već jednostavna ljepota obiteljske ljubavi i privrženosti. Nju čak osjeća i mafijaški boss . Zato i sâm Tony Soprano u posljednoj sceni iste epizo- de, u krugu vlastite obitelji, odijeljen od vanjskog svijeta, imun na stresove ulice od koje živi, šetač na njezinoj drugoj strani, zarobljen pažnjom svojih najbližih (koji ga, i nakon svega, vole, our daddy and husband ), zadovoljno i sretno slavi božićne i novogodišnje blagdane. U usporedbi sa Sopranovom obiteljskom porukom i Maruninim savjetom o po- vremenom terapijskom odjeljivanju od tjeskobne svakodnevice, aktualna društvena perspektiva postaje posve nevažna, efemerna, čak i groteskna.Volja za moć pred još jedne povijesne izbore u polurazvijenoj zemljici (dok ovo pišem, na izbore ćemo u rujnu 2016.), pažljivo vaganje domoljubnih ispada, množenje lica i koalicija, tko će kome bolje, više i jače... afrička šljiva ne pada, pregled traje kratko, a spašava živote, sukobi na Bliskom istoku koji postoje otkako znamo za sebe, visoki stupanj gra- đanskih prava i jednakosti, uz poneko ubojstvo Afroamerikanaca u najrazvijenijoj zemlji na svijetu, dosadno Europsko prvenstvo u nogometu, i ako vas tko pita za