Nova Istra

131 Ivica MATIČEVIĆ (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA zemlje predaka nikada nije upitna. Zato je i moguće da se kao slobodan građanin svijeta, doduše sa slabim bankovnim računom i neizmjernom sposobnošću u zavo- đenju sobarica i kojekakvih hermanita (= sestrica, kako ih je odmilja zvao), opeto- vano proglasi posljednim hrvatskim teroristom i jebenim ustašom koji, sukladno s općepoznatim uputama, radi na svome paklenom stroju za sabotažu lažne slobode i trule američke demokracije. Imaginarni pakleni stroj, poetička bomba, primarno je sredstvo osobnog oslobođenja od kojekakvih veselih kurvinih sinova. U naravi to znači, a uime radnih ljudi i u svoje osobno ime, vatreno i eksplozivno oslobođe- nje od Centralnog komiteta, udbaša, Jakova Blaževića, Vladimira Bakarića, Milke Planinc, Josipa Vrhovca, maršala Tita s priduženim ordenjem te, između ostalih, i svih Igora Mandića kao takvih, odnosno Marina Franičevića doslovno. Amerika je neposredna razina ne-bajkovitog života, a Hrvatska je žuđena zemlja, Amerika je akcidencija, nužni preduvjet, da ne kažem grubo – nužno zlo opstanka, dok je Hrvatska supstancija njegova ljudskog, a to znači pjesničkoga govorenja na sav glas , s ironijskim premazom kao temeljnim načinom, strogim algoritmom semantičke galvanizacije razlomljenih sintaktičkih cjelina. Čini mi se da se to najbolje osjeti u pjesmi Nešto kao oporuka koja je posvećena Dubravku Horvatiću jer je on, pored Šoljana, Slamniga, Matoša, Ujevića i Dragojevića, bio u Maruninu panteonu pri- znatih hrvatskih pjesnika, dakle u pjesmi u kojoj lirski subjekt zahtijeva da ga se, kad umre, pokopa među njegovim precima, bez lijesa, među kamenje na Velebitu da gleda more jer mu je – eto – dosta napretka u svijetu kojeg se i previše nagledao, jer mu je dosta materijalnog bogatstva kojekakvih uređenih i obećanih zemalja u kojima navodno teku med i mlijeko. Baš zato što sve to nije istina, što je sve privid i laž, karneval i opsjena, lirski subjekt Marunine poezije žudi za prostorom neiskva- rene prirode, za svojim završnim velebitskim kamenom i pogledom na hrvatsko more jer će se samo tada i na tome mjestu osjećati slobodan, u plemenitoj kamenoj pustinji vječnoga raja. Djelomice i prešutno, u dogovoru sa slučajnošću, kako to već obično biva, kao da se udovoljilo ovoj pjesničkoj želji: spomen-ploča posvećena Borisu Maruni postavljena je prije nekoliko godina na kamene ruševine njegove rodne kuće u podnožju Velebita, na južnim stranama, u Podpragu prema moru...: „A mene pustite da odahnem među Ilirima Rimljanima i starim Hrvatima; Da slušamVelebit Da gledam more. Nakon što sam se nagledao Napretka u svijetu Da napokon budem malo sretan: