Nova Istra

130 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Ivica MATIČEVIĆ ni preporučeni augustinovski „vjeruj da bi spoznao“. Čak ni kad su posrijedi bili odgojitelji i profesori jezuiti na Sveučilištu Loyola. Dakle, nakon Engleske u kojoj je Maruna, između ostaloga, radio i kao pomoćnik na jednom bolničkom odjelu patologije skrbeći se o, kako reče, urednim engleskim leševima jer su Englezi fin narod, a to se vidi i po tome kako se brinu o svojim kišobranima i donjem rublju, dolazi ponuda ujaka iz Amerike za školovanje na poznatom kalifornijskom sve- učilištu. Amerika je već dolazila u obzir, posebice stoga što se Maruna, kako je naglašavao, nimalo nije osjećao odgovornim za američki politički sustav i američko djelovanje izvan njezinih tvarnih granica, misleći pritom na američki angažman u Vijetnamu u to vrijeme, ali i na kasnije poteze američke vanjske politike. Drukčije rečeno, Amerika – a kad kaže Amerika, onda misli isključivo na Sjedinjene Ame- ričke Države, ali ne i na zemlje Južne Amerike, napose Argentinu, prema kojoj je osjećao istinsku zahvalnost i ljudsku toplinu (s argentinskom putovnicom i putuje u SAD) – dakle, ta i takva Amerika bila je i ostala tek poligon i jedna od karika njegova obrazovnog procesa, uz dodani aspekt neuspjelog bračnog života s prvom ženom, Amerikankom, a ona je, kako je stihovno priznao, uz Jugoslaviju bila ono najgore što mu se u životu dogodilo. I ta je činjenica, pored niza ekonomskih i mentalnih zamjedbi, utjecala na shvaćanje Amerike kao pustinje, kao mjesta usam- ljenosti, praznine i nemira, kao rastočenog toponima na kojem ne postoji središte i smjerovi kretanja, mjesto koje potiče i zahtijeva neizvjesnu potragu za sidrom i uporištem. Kada je nakon definitivnog razlaza sa suprugom i nakon što je sa suza- ma u očima napuštao svoju malodobnu kćerku, krenuo u pustinju zvanu Amerika („dokumentirano“ u pjesmi zvanoj Amerika ), Marunina lirskog subjekta nije pro- gutala samo emotivna pustinja i osjećaj tjeskobe uslijed iznenadne samoće, nego i golemi tvarni prostor u kojem ne postojiš i ne preživljavaš ako ne znaš računati, množiti i dijeliti, ako nisi strogi i opaki pragmatičar. Opet napuci, opet dogme, opet sustav u koji se trebaš lukavo uklopiti strategijom pauka, kao neki prepredeni uljez s golemom figom u džepu. Zato, prema vlastitom priznanju, nikada nije osjećao zahvalnost prema Americi jer je smatrao da joj je dao mnogo više nego što je ona njemu dala, a naposljetku je u nju uložio ono najvrednije što jedan čovjek može uložiti – vlastito dijete, upravo onu djevojčicu koju je gledao kako ga prati s balkona dok je sa suzama u očima palio rabljeni automobil i odlazio u nepoznato carstvo uzavrelog pijeska. Kao što ne idealizira američki smisao za slobodu, njezin životni program u kojem, suprotno očekivanjima, vlada teror profita i propagande i gdje nema jednakosti i pravde za sve, jednako je tako otklonio i svaki oblik patetičnog domotužja i naricanja za Hrvatskom. Ironija, pače sarkazam, umješna je i uspješna taktika preživljavanja i prevrednovanja ispraznog i patetičnog domoljubnog zano- sa, ali, s druge strane, njegova ljubav i čežnja spram izgubljenog zavičaja i mitske