Nova Istra

129 Ivica MATIČEVIĆ, Zagreb PUSTINJA SLOBODE Amerika u poeziji Borisa Marune ili: što sam naučio od Borisa Marune i Tonyja Soprana „ U američkoj pustinji slobode, u reljefu krhotina ondašnjih i sadašnjih Tony- ja Soprana, Waltera Whitea, Donalda Ducka ili Donalda Trumpa, ali i u hrvatskome dragome kraju, koji iz daljine voli – jer je tako lakše – samopro- glašeni hrvatski terorist Boris Maruna, sve je isto ako vam se čini i može se svesti otprilike na sljedeće: na drugoj strani zemaljske kugle i na drugoj strani ljudske pameti, onoj koja ne računa na pragmu, strogi porezni sustav i profit pod svaku cijenu, ako tako mora biti, lakše se živi i dulje traje. Planirano i namjerno odjeljivanje od svijeta i oštrih ljudskih pasa pomaže. “ Kad već nije pristao na Jugoslaviju u kojoj nije bilo dopušteno sumnjati u pamet jednog Stipe Šuvara i u kojoj je Savez boraca odlučivao o plaćama akademika, Bo- ris je Maruna, u dogovoru sa samim sobom (jer je sebe neskromno priznavao kao primjerenog sugovornika), pristao na izvjesni fatalizam sudbine. A on glasi upra- vo onako kako glasi i jedan od stihova u njegovoj poeziji: „Ja sam tu, jer ne mogu biti negdje drugdje.“ Izaći iz Jugoslavije bilo je posve logično za dvadesetogodišnjeg mladića koji bi, da je ostao, ionako stalno bio pod prismotrom vlasti jer su ustaški preci, osim što su bili preorani u drugom ili trećem razredu obične gline, bili pre- teški teret za osobnost čovjeka koji u svojoj naravi nije trpio autoritete i dogme. Za nekoga čiji je intelektualni i emotivni habitus bio pod imperativnim sloganom „spoznaj da bi vjerovao“ nikakva krivudanja u suprotno nisu dolazila u obzir, dakle