Nova Istra

127 Miroslav MIĆANOVIĆ (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA istočne Njemačke, koji su, samoironično i melankolično, istodobno priznali da su s padom zida pale i njihove poetike, prostor pisanja koji, očito, živi na mjestu zabra- ne, otpora, redukcije. – Riječ je upravo o tome – uvjerava me – da su zidovi i poetike pali, a spoznaj- nom, (aksiološkom) optimizmu, očito, više nema mjesta. – Moje djelo – nastavlja – nastaje u toj urušenosti, pustoši, u besmislu, naslovi i međunaslovi u mojoj su knjizi potpuno besmisleni, ime istog lika na istoj stranici piše se svaki put različito... – nabraja i brani se. –Ali, koliko god se povećao popis strategija, postupaka, mišljen iz prostora uza- ludnosti, tekst jednako tako završava u jednostranosti, pristranosti – strahujem za obojicu. Zašutimo: što misliti i kako pisati u svijetu premreženom ispisanim i pro- čitanim tekstovima? Ironija ili melankolija? Ni jedno ni drugo ili i jedno i drugo? Jasno je da je riječ o pukotini, procijepu, razlici, sretnoj ili nesretnoj, u najmanju ruku, kad pokušavamo imenovati prostor našeg pisanja, kad mu pokušavamo odre- diti sadržaj, njegovu gramatiku i željene, kako bi se to već današnjim rječnikom re- klo, ishode.Vjerujem da je onom koji piše prostor mišljenja, kreiranja i domišljanja, točnije, neobično velik, opsežan, ali istodobno određen njegovom jedinom akcijom i pozivom: pisati. Uvjeravaju nas da je sva suvremena umjetnička praksa, osobito ona vezana za sliku, filmsku ili u prostoru galerija, producirana, reproducirana, autorski zaštiće- na, umnogome zapletena u mrežu „korporativnog kapitalizma“ i da su pristajanje i nepristajanje zapravo samo lice i naličje istoga. Novac upravlja našom djelatnošću, našim zanatima i specijalnim znanjima, određuje našu društvenost i nedruštve- nost. Kriza je jedina pouzdana oznaka naše proizvodnje i naših praksi. Kriza slo- bode, neobuzdanost demokracije u kojoj je sve jednako važno, odnosno sve jedna- ko nevažno i nepotrebno. Sve je svima isto! Ali što je to isto? Što nas priječi da se u naizgled slobodnom, oslobođenom prostoru krećemo upravo tako, slobodno, bez cenzure, pa bila ona i demokratska? Je li riječ o oksimoronu, ili baš nasuprot, sloboda se ispisuje na zidovima, zapleće u žicama i ta zatvorenost, zapreka, onemogućenost kao da je njezin jedini prirodni saveznik jer što bi inače tekst? Tekst kao da ne može bez konteksta, o tome je riječ, ali se poteškoće javljaju upravo zbog njega, konteksta, koji se nadaje kao samodo- statan, sam sebi dovoljan, jedino važan, jedino mjerljiv. On nas izmješta, oblikuje mjesta na koja mislimo da trebamo stići, tako da je ono što određuje našu egzi- stenciju i naš put„pokretna nepokretljivost“. Kontekst nerijetko, nažalost, određuje narav teksta, ali ne tako da mu ostavlja njegovu višeznačnost. Kontekst figurira kao dostavljač značenja, zvoni na vrata i u brižljivo pakiranoj kartonskoj kutiji puši se hrana za onoga tko ga je pozvao, naručio i platio.