Nova Istra

126 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Miroslav MIĆANOVIĆ lost, nepostojećeg. Nepostojećeg prostora kritike, razlike. Sretne i nesretne razlike. Isključivanje onoga koji gleda, koji čita, može imati nemale posljedice upravo za ono što branimo i čuvamo. Što se koga tiče što u mom vrtu cvate ruža? Ali čiji je vrt i čija je ruža, tko je vrtlar i tko je taj koji gleda? Tko tu koga treba? Postoji li dogovor, savez i ključ za vrt, za kretanje njegovim labirintima? Tko je vlasnik koga ili čega? Komu ili čemu? Gramatika pisanja i čitanja istodobno su odvojive i jednako nerazdvojne kategorije, mjesta... Brak u kojem se uloge i statusi mijenjaju, bez obzira na sve obećano i reče- no na svečanosti kad i jedno i drugo kažu ceremonijalno – da. Da – ali kome da? I kome od tog trenutka više – ne? Sastajem se s autorima na javnim mjestima da bismo razgovarali o rukopisu, odredili mu značenje, dali mu kontekst, mijenjali ga prije negoli dospije u knjižare, u književni život, u prostor očekivanoga kritičkog vrednovanja i nagrađivanja. Kinoteka u Kordunskoj (Zagreb) čini se kao poticajan prostor susreta o temi rukopisa, novonapisanog teksta zbog prolaznosti i sadašnje drugorazrednosti ono- ga što je u jednom trenutku bila: sjecište prošloga i suvremenoga, alternativnoga i budućega... A sad je, dok sjedimo u njezinu predvorju, dok su u Kinoteci platna po- dignuta i u dvorani vlada mrak, pouzdano mjesto odsutnosti, ne-mjesto, stanoviti autorski (spisateljski i čitateljski) limb između ironije i melankolije. Pojednostavni- mo: naručujemo kavu, nešto oštro zatim – i sve ispočetka: tekst? Rukopis? Knjiga? Započinjem govoriti autoru o njegovoj novoj knjizi koja po metodologiji želi biti ni manje ni više nego „sabrano djelo“. Upravo to, sabrano djelo: katalog različitih pri- povjednih strategija, položaja i perspektiva, nizanja stvarnosnih i somnambulnih situacija, promjena od govornoga do jezičnog znaka, pisma! – Riječ je – govorim mu, kao da on to ne zna – o polemičnoj i isključivoj knjizi. – Isključuje, koga? – pita? – Mene, za početak – kažem. – Mene, čitatelja, tvoga čitatelja. Tvoje „sabrano“ i konceptualno koncipirano djelo nedvosmislena je rasprava s postojećim kanon- skim tekstovima svjetske i nacionalne književnosti jer ih ono parafrazira, provocira, ironizira, negira kao inscenaciju postojećeg. Zamjera im zanat koji ponavlja ponov- ljivo. Ali nisi li u istoj mreži s vlastitom lovinom? Želio bih, pažljivo, uvodno, autorovoj ideji u razgovoru dati na važnosti, ali obo- jica se brzo zatječemo na pustopoljini: čitatelj nije moj problem, razumijevanje još manje, rezolutan je autor. – Ali tvoj tekst teško može preživjeti namjeru da u potpunosti sabere, obuhvati različita iskustva, vrijednosti – kažem mu – jer je jednostavno riječ o tragičnoj ne- mogućnosti. Sloboda nije idealni prostor disanja, stvaranja. – Primjerice – poku- šavam proširiti problem – ne jedanput razgovarao sam s pjesnicima iz nekadašnje