Nova Istra

122 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Jelena LUŽINA – jedna je od iterativnih replika Molièreove komedije Versailleske improvizacije . Ka- pitulantska? Možda. Autoironična? Posve izvjesno. Sarkastična? Vrlo vjerojatno. Realistička? Nesumnjivo. Mejerhold, Vsevolod Emiljevič, avangardni ruski kazalištarac, jedna od najlu- cidnijih kazališnih osoba i jedan od zasigurno najvećih redatelja dvadesetoga stolje- ća, strijeljan je u nekom od podruma moskovske Lubjanke 2 u veljači 1940. godine. Uhićen je neposredno nakon premijere Molièreova Don Juana , a izravni je povod bila radikalna redateljska intervencija u pojavi Kamenog gosta kojom je zaključio predstavu: umjesto spomenika rimskom vojniku/vojskovođi, kako je zapisano u Molièreovu izvorniku, Mejerhold je na scenu dao iznijeti Staljinovu bistu, što se nipošto nije svidjelo njegovu mrkolikomKralju, kojega su podanici zvali Hazjajin 3 . Dobro, logično je pretpostaviti kako bi Mejerhold bio zaglavio u Lubjanki i bez ovoga emfatičnog korištenja scenskim znakovima te da je semioza kojom je odlučio poentirati posljednju predstavu u svome životu bila tek kaplja koja je prelila čašu. U Lubjanki su (uostalom) zaglavili i svi (pre)ostali stjegonoše ruske avangarde, epohe iznimna zanosa i gotovo nepojmljiva kreativnog potencijala. Da je ta tektonska ru- ska avangarda poživjela i normalno se razvijala, svjetska bi umjetnost XX. stoljeća zasigurno bila raznovrsnija i još zanimljivija nego kakvom se pokazala. Međutim, protagonisti ruske avangarde listom su iščezli u Sibiru, završili na stratištima ili se ubili poput Majakovskoga. Slobodarski čin kojim je poentirao Don Juana Me- jerhold je platio smjesta i doslovno: priveli su ga već sljedeće noći, ispitivali, tukli i dotukli. Metkom. Još u Moskvi, u nekom od podruma Lubjanke. Mihail Afanasjevič Bulgakov, ruski romansijer i dramatičar, bio je doslovno op- sjednut Moli ѐ reom: učinio ga je formalnim protagonistom dvaju dramskih teksto- 2 Lubjanka, monumentalna neoklasicistička građevina u najužemu središtu Moskve, ogledni primjer takozvane „staljinske arhitekture“, nekoć sjedište sovjetske tajne policije. Sudeći prema natpisima na pločama koje su prije tri godine stajale na njezinu pročelju, funkcija joj je i dalje javno-upravna (policijska?). Ime je dobila po gigantskome trgu kojim, uostalom, dominira. Prije četrdesetak godina, kad sam prvi put bila u Moskvi, Lubjanki se nije smjelo prići. Danas je do- pušteno primaknuti se čak i njezinu glavnom ulazu. Nasuprot toga ulaza 30. listopada 1990. godine postavljen je spomenik žrtvama gulaga: običan, jedva obrađen kameni blok, dopremljen sa Solovjeckih otoka u Bijelome moru, na kojima je tije- kom dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća bio ustanovljen jedan od najsjevernijih i najsu- rovijih radnih logora u europskom dijelu sovjetske Rusije. Solovjetsko se otočje nalazi sjevernije čak i od Arhangelska, najsjevernijega grada u tome polarnom području. Počevši od 1990., u Rusiji se 30. listopada obilježava kao Dan političkih zatvorenika SSSR-a. Kad sam prvi put dospjela do Solovjeckog kamena, postament mu je bio prekriven hrpama sasušenih cvjetova. Ne vijencima ili buketima cvijeća, već samim usamljenim i pojedinačnim cvjetovima. Poslije su mi rekli da je tako uvijek, baš uvijek. 3 Hazjajin (rus. Хозяин ) znači ‘Gospodar’, odnosno ‘Gazda’.