Nova Istra

123 Jelena LUŽINA (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA va i jednoga romana, „posvetio mu je trećinu svoga stvaralačkog života“ ( Соколов , 2003: 213). Neki od uglednih bulgakologa čak su iznijeli pretpostavku o navodnom Bulgakovljevu identitetskom poistovjećenju s francuskim pretečom, pri čemu su sugerirali kako je pozlaćeni kavez Moli ѐ reove Francuske bio neusporedivo benig- nija loveća metonimija od studene komunističke Rusije. Barem kad je u pitanju slo- boda stvaralaštva. Koliko je takav dojam opravdan i može li ga se uopće opravdati? Mnogo je sliko- vitih anegdota koje bi mogle tematizirati iznimno slojevit odnos Bulgakov – Staljin (ili, pojednostavnjeno, odnos umjetnik – vlast). Najpoznatija je, zacijelo, jedna iz 1930. godine, o navodnom telefonskom razgovoru vođenom u tri ujutro (noć je, naime, bila Hazjajinovo omiljeno vrijeme, ne samo radno). Dakle, neposredni po- vod ovome nenadanom razgovoru usred mrkle ruske noći bilo je pismo što ga je Bulgakov prethodno uputio Prezidijumu SSSR-a, tražeći da ga puste u emigraciju. Kad su ga već stavili pod led te ga niti igraju niti objavljuju, a on nema od čega živjeti. Umjesto Prezidijuma, oglasio se, navodno, Glas s neba i priopćio kako o emigraciji nema govora jer je Bulgakovu mjesto u Sovjetskom Savezu. Toliko. Već je sutradan budući autor Majstora i Margarite zaposlen kao asistent režije u legen- darnomMHAT-u, najelitnijem moskovskome/ruskome kazalištu toga vremena. Nema dokaza da je Bulgakov ikad bio hapšen, fizički maltretiran, egzistencijalno ugrožen, deložiran iz ma kojeg od stanova u kojima je živio. U njegovu posljednjem stanu (Ulica Sadovaja 10) danas je muzej Булгаковский домь po čijim se sobama golemih dimenzija lijeno povlači ogroman crni mačor. Ima dokaza kako su Bulgakova stalno uhodili i da su izvješća o njemu redovito pisali i neki od njegovih bliskih prijatelja, suradnika, kolega, glumaca, čak i rođa- ka. Ima, također, dokaza o Bulgakovljevu krhkom zdravlju, poglavito o njegovoj tankoćutnosti/labilnosti s kojom se teško nosio: patio je od različitih psihoza, po- vremeno i od manije proganjanja. Da, bio je profesijom liječnik (kao Čehov!), ali je – poput svih liječnika – znao pomoći samo drugima. Umro je u vlastitu krevetu (10. ožujka 1940., tjedan ili dva nakon Mejerholda) od posljedica kobne bubrežne insuficijencije koja ga je godinama iscrpljivala. Sahranjen je, uz počasti, na groblju moskovskoga Novodjevičanskog manastira, pod teškom granitnocrnom stijenom (koja je prije toga stajala nad Gogoljevim grobom!), na istoj parceli na kojoj su pokopani Čehov, Stanislavski, Nemirovič Dančenko, cijeli zvjezdani ansambl MHAT-a... Godine 1982. sovjetski su astronomi negdje u svemirskim prostranstvima otkri- li novi planet i označili ga brojem 3.469. Nakon što je njihovo otkriće bilo među-