Nova Istra

121 Jelena LUŽINA (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA njezine su karake plovile i trgovale od Stambola do Londona i Genove, njezina je legendarna diplomacija nenadmašno ekvilibrirala između Istoka i Zapada... Otkud onda toliki javni/državni zazor od jedne kazališne predstave koja bi teatralizirala jednu mitsku priču iz povijesnoga pluskvamperfekta? Kraljevska protagonistica Držićeve tragedije, Hekuba, gubitnica je i žrtva Trojanskoga rata. Nakon što je ostala bez svega svoga – Države, statusa, vlasti, moći, obitelji... ‒ naprosto je prinu- đena na jedini potez koji još može povući: osvetu. Krvavu i strašnu. Veliko vijeće Dubrovnika čak je dvaput zabranilo javno izvođenje Držićeve Hekube , prijeteći (unaprijed) visokom novčanom kaznom svima koji bi tu zabranu eventualno pre- kršili. Argument novca uvijek je bio i ostao najsilniji i najrazumljiviji od svih logič- kih argumenata na ovome svijetu. Pogotovo u državama utemeljenima na čvrstim trgovačkim načelima. Zašto se, zaboga, Dubrovnik prestrašio Držićeve Hekube ? Zašto se kavez prepao vlastite ptice? „Zato što to u ovom trenutku nije potrebno budući da je tragedija uznemirujuća...“ (www.leksikon.muzej-marindrzic.eu) , pre- sjekli su vješti dubrovački političari, koji su odlučivali o sudbini Države i o svim nje- nim poslovima. Hekuba je ipak izvedena naredne, 1559. godine, kad ju je odigrala vlastelinska družina Bidzaro , ali je pobjeda zapravo bila Pirova: Držić je ubrzo iz Dubrovnika otplovio u Mletke i nije se više vratio, nikad. Kralj Sunce, Luj XIV., i njegova šarolika savjetnička svita gnjavili bi Molièrea godinama, sve dok nesretni Meštar ne bi pristao na sve moguće kompromise od kojih su valjda najpoznatiji oni oko Tartuffea . Da, Meštar se pritom još i ponizno dodvoravao Vladaru, samo kako bi dogurao do javnoga izvođenja svojih komada. Ili do nekih sitnih povlastica za svoju glumačku družinu. Vladar je, znamo, sebe eksplicitno poistovjećivao s Državom – uostalom, njegova se glasovita formulacija L’État, c’est moi odavno zakitila planetarnom slavom i nizom njezinih provincijskih zlorabljenja, što novijih, to gorih – a svoga je dvorskog pisca zapravo tretirao kao „šaljivčinu koji ga je zabavljao“ (Melchinger, 1989: 234). Naivan kao svi kazališni pisci, Molière je dugo živio u uvjerenju kako mu je kralj – zamislite! – prijatelj jer mu je – zamislite! – jednom zgodom, dok su zajedno večerali, osobno natočio čašu vina. Kad god je u pitanju scenska semiotika, kazalištarci reagiraju na prvu loptu: pri tumačenju teatralnih poteza i/ili znakova oduvijek su bili i zauvijek ostali egzaltirani, skloni pretjerivanju.„Suvremenici svjedoče da je Molière u to doba bio najpoznatiji Francuz (osim kralja, dakako); njegova je popularnost dosegla stupanj koji je počeo bivati opasan za one koje je napadao“ (Melchinger, isto). Molièreova je družina bila okićena zvučnom tiutulom troupe de roi… Pa ipak, Tartuffe je upor- no bivao i ostajao pod embargom, Don Juan se nije smio izvesti, Meštar i njegovi glumci zapravo su preživljavali od mrvica s kraljevskoga stola. Poput ptica pjevica u pozlaćenim kraljevskim kavezima. „Naša glavna briga jest svidjeti se kraljevima“