Nova Istra

120 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Jelena LUŽINA (u po bijela dana, pod vrelim proljetnim suncem, satima, jer su se tragedije izvodile u nizu, jedna za drugom, tri...) – isključivo zato da bi doživjeli sažaljenje i strah, odnosno zato da bi ove dvije intenzivne emocije najprije osvijestili, a potom ih se uspješno oslobodili, „očistili“ od njihova ambigvitetnog tereta. Dakle, stari su se Atenjani gurali i znojili u svome theatronu posve utilitarno – katarze radi. Je li, možda, skaredno (ili barem bogohulno) tu njihovu katarzu definirati kotovski, kao loveću metonimiju kaveza? Država, kao jedini producent ovoga megaprojekta, tako je nesmetano upravljala njegovim učincima. I nadzirala ih. Gospođa Marija Crnobori, jedna od najvećih glumica slavenskoga juga, pamet- nica koja je duboko promišljala svaku svoju ulogu – a Sofoklovu je Antigonu odi- grala više od tri stotine puta! – u tekstu Rad na ulozi Antigone , koji je napisala i prvi ga put objavila prije više od pedeset godina, zdravorazumski je zbrojila sve sastavnice antičkoga kazališnog čina te ustvrdila (pozivajući se pritom na studije glasovita srpskoga helenista Miloša Đurića) kako su antički Grci na svoju kaza- lišnu produkciju trošili više nego na ratove koje su vodili njihovi polisi (Crnobori, 2011: 34-35). Proračun kazališne sezone vs. proračun Maratonske bitke – kako to bizarno zvuči. Kazalište je u Grka bilo državno u najdoslovnijem smislu te su valj- da i cijelo njegovo umjetionstvo (rekao bi Držić), sva njegova kreativnost i sloboda morali pridonositi stvarima države. Kavez kao Država, Država kao zatvor, rekao bi Kott, parafrazirajući Hamletovu repliku o svijetu kao tamnici, a Danskoj kao jednoj od najmračnijih ćelija. Cijele su knjige, pače cijele biblioteke, ispisane o temi složenoga odnosa Drža- ve i njezina kazališta. Taj je ambivalentni odnos u osnovi prilično osjetljiv, obično tumačen političkim argumentima. Godinama sam, kao profesorica na kazališnoj akademiji, studente zbunjivala anegdotama o mimetičkoj i katarzičkoj slobodi koju nam kazalište nudi per definitionem . A sve su anegdote uglavnom potvrđivale tri- vijalnu (egzistencijalnu) činjenicu kako na ovome svijetu ništa, ali zaista ništa nije besplatno. Pogotovo ne sloboda. Umjetnička. Kakav je, dakle, odnos politike i kazališta? Ili, jednostavnije, ima li uopće kazali- šta koje se može nazivati „nepolitičkim“ ili „apolitičnim“? Jesu li primjeri takozvana političkoga kazališta samo one drame/predstave u kojima je politika središnja i eksplicitna tema? Dubrovnik je 1558. godine izrijekom zabranio izvođenje Držićeve Hekube , no njezina se mitska priča ni po čemu nije vezivala uz ovaj slavni grad koji, uostalom, svoju povijesnu zastavu „Libertas“ i danas komercijalizira više negoli uspješno. U XVI. stoljeću, kad je aktivirana zabrana Hekube , Dubrovačka je Republika bila u zenitu svoje moći: državni joj je bruto proizvod bio među najvišima u tadašnjemu poznatom svijetu (neki su povjesničari izračunali da je bio čak drugi na svijetu!),