Nova Istra

119 Jelena LUŽINA (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA godinu, tijekom još jednoga od kratkih boravaka u Parizu (Pariz uglavnom služi za kratke boravke), pod dojmljivim sam staklenim stropom Opere Bastille odgle- dala Smetaninu Prodanu nevjestu . Ovu poznatu, ljupku i apsolutno benignu priču o jednoj ruralnoj buri u čaši vode, naime, o bračnim peripetijama u nekom češkom selu sredine XIX. stoljeća, podržanu razigranom Smetaninom glazbom prepu- nom recikliranih folklornih citata, Francuzi su zapakirali u savršeno profesionalnu hit-produkciju, predvođenu vrlo dobrim njemačkim dirigentom, vještim ruskim scenografsko-kostimografskim parom i spretnim talijanskim redateljem. Opera je danas najpropulzivniji i, uz mjuzikl, najinternacionaliziraniji kazališni žanr. To potvrđuje„željezni repertoar“ najpoznatijih opernih scena: od veronske Arene i mi- lanske Scale do Metropolitana , novoobnovljenog moskovskog Boljšoj teatra ili opere u Sidneyju, o kojoj svi koji su je vidjeli još uvijek govore kao o arhitektonski i aku- stički nenadmašnoj. Živimo u doba opere, žanra koji je oduvijek živio od kratkih i jednostavnih sižea u kojima tipizirani „crno-bijeli“ likovi posve predvidljivo bordi- žaju kroz melodramske zaplete i rasplete, svejedno jesu li „sretni“ ili „nesretni“. Da- kako, od sve omiljenijeg i odgovarajuće pozlaćenoga kaveza opernoga/glazbenoga kazališta – pozlata, pritom, predmnijeva apsolutni perfekcionizam svake izvedbe, što je zajamčeno i iznimno skupim ulaznicama! ‒ ne očekujemo da nas suočava sa svijetom kakav jest, već sa snovidnim svijetom „iza spuštenijeh trepavica“, rekao bi nesretni Kranjčević. Od svih poznatih performativnih modela i modaliteta, sadaš- njih i prošlih, model glazbenoga kazališta bez premca je„najiluzionističkiji“, najbaj- kovitiji u svakom smislu. Dobro je i udobno ponekad se zakloniti u njegov dulce et decorum kontekst. Čak ljekovito. Priznajem, strastvena sam ljubiteljica opere. Kad je vrhunski izvedena. * * * A sad i nekoliko reminiscencija o simboličkom kavezu dramskoga kazališta. Kao živo i iznimno dinamično mjesto vječnoga prezenta – mjesto aristoteli- janske mimeze, čija je priroda/narav prokreativna per definitionem , a opisuje se kao „oponašanja neke ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veličine i ukrašenim govorom“ (Aristotel, 1447) ‒ dramsko se kazalište smatra živim i autentičnim prostorom stvaranja. Odnosno slobode. Mimeza na kojoj je utemeljena njegova prokreacija obavlja se uz našu neposrednu prisutnost i sudjelovanje (gledateljsko, dakako) jer se „vrši ljudskim djelanjem a ne naracijom“, a krajni joj je smisao i cilj da „sažaljenjem i strahom postiže očišćenje takvih osjećaja“ (Aristotel, 1450a). U Aristotelovu poetskom sustavu ovo je očišćenje krajnji cilj i smisao kazališnoga po- stupka. Definirano je klasičnim estetičkim, ali i etičkim pojmom katarze. Dvadeset tisuća slobodnih Atenjana prije oko 2.500 godina guralo se u lokalnom amfiteatru