Nova Istra

118 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Jelena LUŽINA unaprijed nam zadani kavez ili zatvor koji je valjalo rušiti uime slobode. Ne samo slobode stvaralaštva, već Apsolutne Slobode. Državozatvor tadašnje socijalističke Jugoslavije („s drugom Titom na čelu“) naivistički smo doživljavali kao Bastilleu našega doba te smo silno žudjeli sudjelovati u njegovoj temeljitoj dekonstrukciji, ne samo metonimijskoj. I početi s tom destrukcijom čim prije. Bili smo, dakle, ne- strpljivi razmjerno svojim godinama i (ne)iskustvu, ali i jednako razmjerno naivni, kako je (uostalom) i priličilo našemu tadašnjem pogledu na svijet. Danas, dakako, znamo da smo (doduše) kukurikali prerano i ne bez posljedica, ali smo uglavnom iskreni i jednoglasni kad tvrdimo kako je to žuđeno slobodarstvo obilježilo naše živote i da se njime ponosimo. Svejedno, pod teretom cjeloživotne mudrosti i odgo- varajuće količine cinizma koja uz to ide, sad o cijeloj toj zbrci mislim(o) baš onako kako ju je Krleža opisao Matvejeviću. U prvomu izdanju njihovih razgovora (Mat- vejević, 1969.), u poglavlju koje je Matvejević markirao rimskom dvojkom i „pro- svjetiteljskom“ naslovnom sintagmom„Iskustvo i suvremenost“, Krleža govori o lje- vičarskim dječacima, buntovnicima „koji danas protestiraju po zapadnoevropskim gradovima vjerujući da se stvarnost može preskočiti i da će se kao u divnom snu u jednom trenutku osloboditi svoje zemaljske sjenke, misle da su od nas pametniji, kao da i mi nismo bili uvjereni u našim snima da se vjekovi mogu preskočiti. Ra- zlika između nas i njih je samo u tome što su oni danas, a i njima će se dogoditi što se dogodilo i nama, da će doživjeti ostvarenje svojih ideala.“ (Matvejević, 1969: 58). Doživjeti ostvarenje svojih ideala zacijelo je najparadoksalnije iskustvo pod zvi- jezdama! O, pusta Bastille! Na pariškom Trgu Bastille danas je jedna od najmodernijih i (navodno) naj- proturječnijih opernih kuća u Europi: masivno, zaobljeno, stakleno zdanje, koje u bedekerima vole nazivati remek-djelom tehnološkoga čarobnjaštva. Ta je nova pariška opera službeno otvorena 14. srpnja 1989., na dan obilježavanja 200. obljet- nice pada „prvotne“ Bastille, nekadašnje tvrđave-tamnice na koju su 1789. jurišale revolucionarne mase i, navodno, osvojivši njezine bedeme i rastjeravši protivnike, ustanovile da unutra nema ničega i nikoga. Osim četrnaest unezvjerenih krimi- nalaca kojima su potom otvorili vrata kaveza i pustili ih da odlete. Tako, valjda, izgleda svaka pobjeda. Na prostranomTrgu Bastille, u čijem je središtu danas pedesetmetarski stup na čijem je vrhu veličanstven kip pozlaćenoga Duha slobode, spomenik koji obilježava posve drugi povijesni događaj, nema ni traga nekadašnjoj „prvotnoj“ Bastillei. Nje- zin posljednji kamen, vele (opet) bedekeri , iskorišten je prije kojih stotinu i pedeset godina pri gradnji mosta Concorde. Jedinstvena utvrda na ovomu povijesnom trgu danas je, dakle, fabulozna operna kuća, jedno od najdojmljivijih i najfunkcional- nijih kazališnih zdanja koje sam vidjela (a vidjela sam ih poprilično). Pred koju