Nova Istra

116 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Jelena LUŽINA Ne znam je li za ovu parabolu znao i John Lennon, kad je (davno, još 1977.) ispisivao stihove glasovite svoje balade Free As a Bird jer je, naime, i on napisao – kako to danas znaju i vrapci na grani – prilično redundantnu, ali i posve nedvo- smislenu pjesmu o otvorenosti/nesputanosti ljudske misli i duha ( ...it’s a next best thing to be... ), koja je odavno postala planetarno slavnommetonimijom najiskonski- je ljudske čežnje: čežnje za slobodom. Puno sam se puta uvjerila kako se mnogi od nas – desetljećima već, danas pak pogotovo – refleksno identificiraju s „idealistič- kim“ Lennonovim stihovima i njihovom vrlo jednostavnom, „intimistički“ nujnom melodijskom podrškom. Da, naravno, svima će nam glasovita Lennonova Imagine (1971.) zauvijek biti i ostati„prvom“ asocijacijom njega samog, čak i samih Beatlesa , ali nas to ne sprječava da legendarnu baladu o slobodi i njezinu kodiranu poruku ( it’s a next best thing to be ) svaki put doživljavamo kao svojevrsno otkrivenje, gotovo pa simbolični koridor koji će nas odvesti ravno u njezinu idealnu, arkadijsku bit. Makar i za tren.Ako ništa drugo, Free As a Bird svima nam je nešto poput instantne utjehe najširega mogućeg spektra. Da, svijet će i dalje biti kakav je oduvijek bio: na- pučen kavezima svih oblika i boja, pa je utoliko važnije, bar s veremena na vrijeme, nanovo se prisjetiti ljekovite Lennonove mantre: to be free, it’s a next best thing to be. * * * Dakako, ingeniozna parabola Kavez traži pticu nije moja. Nego je, što je općepo- znato, Kafkina. Pod stiloindikativnim brojem 13, ona je upisana u možda najne- običniju (najzagonetniju?) od svih njegovih knjiga, Razmišljanja , onu koja se često naziva „knjigom crnih misli“. Nastala je ta knjiga „s odmakom“, posmrtno, godina- ma nakon autorove smrti, ali i usprkos njegovoj volji: poput ptice izletjela je iz ono- ga mitskog kovčega prepunog rukopisa koje je, prema naputcima samoga Franza K., njegov (jedini?) intimus Max Brod trebao uništiti. Ali, srećom, nije. Razmišljanja su knjiga nevelika opsegom i prilično neobično strukturirana. Sa- stavljena od Kafkinih tekstovnih i grafičkih/crtačkih fragmenata koji se, zapaki- rani između dviju korica, doživljavaju, čitaju i dekodiraju poput kakvog začudnog kolaža. Na prvi pogled nepreuzetan knjižuljak, sklopljen od naoko slučajno pove- zivanih pa numeriranih zapisa o samim neveselim temama (grijehu, patnji, nadi, pravom i krivom putu...), otisnut je na jedva stotinjak-i-nešto stranica manjega for- mata. Aforizam Kavez traži pticu najkraći je od tih zapisa. A možda i najpoznatiji. Uostalom, numeriran je fatumskim brojem 13! Na krilima postmoderno-postmondene citatnosti bez obala i granica, prije tri- desetak ga je godina nakratko posudio i Jan Kott, valjda najlucidniji kazališni ese- jist svih vremena, te je njime najprije naslovio jedan od vlastitih intimističkih eseja (o čemu svjedoči i eksplicitna posveta jednome od najbližih prijatelja), a potom i cijelu jednu knjigu, u kojoj, očekivano, dominiraju teatrološki zapisi. Iz te knjge