Nova Istra

115 Jelena LUŽINA, Skopje (Makedonija) KAVEZ TRAŽI PTICU ILI, SIMULAKRUMI KAZALIŠNE SLOBODE „ U političkoj simbolici moje buntovne, nekonformističke, romantičarsko-pro- ljećarske generacije sveprisutna je loveća metonimija bila Država, prepozna- vana kao unaprijed nam zadani kavez ili zatvor koji je valjalo rušiti uime slobode. Ne samo slobode stvaralaštva, već Apsolutne Slobode. Državozatvor tadašnje socijalističke Jugoslavije (‘s drugom Titom na čelu’) naivistički smo doživljavali kao Bastilleu našega doba te smo silno žudjeli sudjelovati u njego- voj temeljitoj dekonstrukciji, ne samo metonimijskoj. I početi s tom destrukci- jom čim prije... Danas, dakako, znamo da smo (doduše) kukurikali prerano i ne bez posljedica, ali smo uglavnom iskreni i jednoglasni kad tvrdimo da je to žuđeno slobodarstvo obilježilo naše živote i da se njime ponosimo. “ Netom ispisani naslov, koji namjerice manipulira udarnom sintagmom o kavezu koji traži pticu , očigledno citatnom i nedvojbeno učinkovitom, zapravo je konstru- iran kao opaka parabola čiji se smisao automatski prepoznaje kao prijeteći. Čak i doslovno. Naime, famozna parabolijanska poruka „skrivena“ u eliptičnom „malom narati- vu“ o ptici i kavezu – narativu u jedva trima riječima, minimalističkom do krajnjih granica... ‒ dakle, upravo ta fatumska poruka (ili možda pouka ?) čije značenje, kako to kod parabola već biva, uvijek mora biti „preneseno“ ili „kodirano“, ovdje je posve jasna. I dramatična bez ostatka. Upozorava kako je njezin subjekt, ptica,„oduvijek“ i „zauvijek“ percipirana kao ikonički znak slobode, u ovom redundantnom trozbor- nom slučaju izložena prijetnji najvišega rizika. Prijetnji „sveprisutnog“ kaveza koji za njom traga u kontinuitetu, ali i fatalističkom ustrajnošću te je nastoji uhvati- ti pod svaku cijenu. Naime, utamničiti. Dokinuti joj slobodu. Ultimativno i bez ostatka.