Nova Istra

114 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Irena LUKŠIĆ jezika i ne povezuje ga s helenskom filološkom kulturom etimologijski i literarno, nego preko načela unutarnje slobode, koja im je jednako svojstvena. Mnogi pisci, svrstani u famoznu slobodnu književnost , zapravo nisu imali osvi- ješten odnos prema riječi, govoru, jeziku. Andrej Bjeli, kaže Mandeljštam, nemi- losrdno goni riječ, futuristi mehanički mijese jezik, Hlebnjikov se hrva s riječima, a Čaadajev uopće nije svjestan jezika i njegove moći kada tvrdi da Rusija nema povijesti: ta je povijest jezik sâm! Posebno mjesto i zasluge u razumijevanju jezika ima Vasilij Rozanov. Cijeli život taj je čudak njegovao filologijsku kulturu utemeljenu na helenističkoj naravi rusko- ga jezika. Riječ je bila njegova sudbina, njegovo lice i naličje. Zanimljivo je pritom da čovjek nije bio pjesnik ili stilist, kako kaže Mandeljštam, nego brbljavac, slučajni čitatelj i gunđalo. Strastveno se bavio određivanjem granica pojmova, skrbio se o riječima, pazio da ne unakazi misli i ne obznani ih u neželjenoj formi, nezrele ili prezrele. Strpljivo je vrebao„polumisli“ i„poluosjećaje“ u trenutku rađanja ili začeća ne bi li dobio što vjerniji otisak misaonog procesa. U tekstu Osamljene stvari Ro- zanov se tužio: „Ne zna se odakle dolaze naše misli i ne zna se kamo odlaze. Prvo, ma kako sjedneš da bi napisao to i to – sjedneš i napišeš nešto sasvim drugo. Između „hoću sjesti“ i „sjeo sam“ prošla je jedna minuta. Odakle onda te potpuno drukčije misli na novu temu od onih s kojima sam hodao po sobi i sjedao kako bih baš njih zapisao…“ Svaka rečenica, odlomak i zaključak maksimalno se podudaraju s procesom koji otkriva „intimni život“ misli, nebrojena lica Ja. Tema Rozanovljevih opsesija proši- rena je u nizu filozofskih i jezikoslovnih istraživanja Mihaila Bahtina, posebno ona posvećena polifoniji, odnosno dijalogičnosti, kojima se posljednjih desetljeća inten- zivno bave mnoge znanstvene discipline. Autokumunikacija, unutarnji govor, jezik i mišljenje tlo su na kojem djeluje sloboda, u pozitivnom i u negativnom smislu, što bi rekao Isaiah Berlin. Jer, smisao slobode, prema njegovu viđenju, jest čuvati vlastiti integritet, svoje Ja, misli, volju, živce i interese od nasrtaja drugoga. Zanim- ljivo je da i etimologija pojma sloboda na nekim slavenskim jezicima upućuje na svoje podrijetlo: sloboda , naime, izvire iz crkvenoslavenskog svob’, svob’stvo, sob’stvo te svoj , osoba . Sve što postoji izlazi iz jezika. Izvan jezika ne egzistira ništa. Jezik je prostor slobode, njen smisao i vrijednost.