Nova Istra

112 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Dragutin LUČIĆ Luce križaljkama, u radiofoniji i u povijesti medicine, a Nietzsche drži da je presudno pitanje o kojemu kao o niti visi sudbina filozofije, samog života: što je eter? Simulakrum kao jedina „stvarnost“ Uz posmrtnu pripomoć velikoga ruskog maršala i maloga češkog purša, pokuša- lo se tu i tamo upustiti u genezu onoga što McLuchan reducira na karikaturalni pravorijek: „Mediji su globalno selo“ i/ili „Medij je poruka“, ili jednostavno: „pla- netarni simulakrum“. Retrospektivno, na vidjelo izlaze figure četiriju genetičkih stadija, kojima je Gilles Deleuze, jedini postmoderni mislilac koji je krajnje konse- kventno promislio medijsku kulturu našega vremena, posvetio doličnu filozofijsku pozornost. Krajnje pojednostavnjeno: u prvome stadiju poruka otkriva stvarnost; u drugome prikriva stvarnost; u trećemu prikriva odsustvo stvarnosti; u četvrtomu više ništa ne otkriva, niti išta prikriva, nema više nikakve relacije između poruke i stvarnosti, poruka je jedina stvarnost, nema više reference, nema izvornika, poruka je svoj vlastiti simulakrum: ono „jest“ poistovjećeno je s onim„kao da jest“, ono „da“ s onim„kao da“. Ovo „kao da“ pogađa sve velike baštinjene riječi duge povijesti Za- pada: istinu, slobodu, pravednost, pobožnost, svetost, humanost... U spomenutom pogledu fikcionalistička studija Die Philosphie des Als Ob ( Filozofija onoga „kao da“ ) Hansa Vaihingera iz 1911. godine kao da je imala proročanski karakter. S toga gledišta, McLuchanova „poruka“, pa, naravno, i kad se čini potpuno neu- tralnom, očišćenom od svake ideološke natruhe, „preporuka“ je koju se ne može otkloniti bez posljedica jer nju otkloniti znači, u najmanju ruku, pasti u beznačaj- nost, u ništa – je li utješno da je i to „ništa“ ipak samo ono „kao ništa“ ( Als Nicht ), još jedna fikcija među fikcijama? U njezinu se ruhu skriva gola, ipak ni komična ni tragična, nego, prije bi se moglo reći, dosadna bezlična postmoderna medio- kratska hegemonija. Tako se McLuchanov nauk o medijima pokazuje kao blijeda karikatura Heideggerova mišljenja o biti moderne tehnike, koja – najkraće rečeno – više nije grčka tehné , više nije poïesis , više nije sredstvo za neku svrhu, nego sama samosvrha. Ona više ne proizvodi proizvode, pa ni medijske; ona izaziva učinke, pa i medijske, iznuđujući ponovno i ponovno samu sebe. Izlaz iz ove isprazne vrtnje u krugu više nije moguće pronaći na putu baštinjene spekulativne dijalektike, kako se to vjerovalo u XIX. i XX. stoljeću. Epohu treba proboljeti, preboljeti. Poput ospica? Je li tako nešto uopće moguće?