Nova Istra

111 Dragutin LUČIĆ Luce (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA institucijama, običajima i moralu, navikama, mitovima i legendama, načinima kako se pita i odgovara, kako se komunicira, doslovno u nekom naizgled neupitnom po- retku ranga, u nečemu što se samo od sebe poručuje, preporučuje, dakle isporučuje narodima na znanje i orijentiranje te tvori ono štoMcLuchan naziva„globalno selo“ i/ili „poruka“, a riječ je u biti o nekom povijesnom sklopu koji im se prikazuje neu- pitnim, samorazumljivim, paradigmatičnim. Ta vladavinska tvorevina ili povijesni sklop za McLuchana je – medij, medij svih medija, globalni medij. Medij bez čijeg posredovanja, bez čije medijacije kao da se ne bi moglo živjeti, kao da se ne bi mo- glo preživjeti, kao da... Najzad, riječ medij i dohodi od latinskoga medius , što znači srednji ,‘onaj koji spaja ili posreduje’! U jednom od rijetkih osvrta takve vrste Hans- Georg Gadamer, suvremeni hermeneutik najviše klase, na određeni način baštinik Matije Vlačića Ilirika, napominje kako medij treba pojmiti kao „element“, u smislu onoga što „okružuje“, „jednoga povezuje s drugim“, onako kao što „voda sjedinjuje i nosi ribe“ – medij je, dakle, element u kojemu svi plivamo kao ribe u vodi 2 . Drugim riječima, medij treba razumjeti i kao sredinu , ne u doslovnom, geometrijskom, nego u onom pogledu u kojemu se, primjerice, kaže da netko odrasta u takvoj i takvoj sredini te da ona bitno suoblikuje njegove postupke, ponašanje i karakter, njegov usud. Zar se, primjera radi, za nečije postupke opravdanje ne nalazi u nesretnom djetinjstvu, zar se za neodgojeno stvorenje ne kaže da ga je„odgojila ulica“, odnosno da je „uličar“? Što reći za onoga koji je odrastao, koji odrasta u„globalnom selu“? U virtualnom seocetu na čiju je veličinu, bolje rečeno, malenkost sveden cijeli jedan svijet? U samom srcu simulakruma, ako simulakrum uopće ima srca? No, bilo komu tko barem iz druge, treće ruke poznaje mediologijske i komuni- kologijske doktrine, tomu mora biti bjelodano jasno da za gospođu Maršalkovu, a onda osobito za njezina „podstanara“ u tom globalnom seocetu više nema mjesta, osim kao reliktu neke romantične, u biti primitivne, naivne, zaostale prošlosti – kao puke predrasude – jer se ljudsko biće kao medij jednostavno može oteti kontroli, što se i dogodilo; medij može biti pijan, mamuran, mrzovoljan, pospan, dakle ne- priseban, izvan sebe te su poruke nedvojbeno suovisne o raspoloženju takvog medi- ja, o njegovoj psihologiji, mentalnom zdravlju, opojnim sredstvima, rasudnoj snazi, navikama, načinu života, hirovitosti, školskoj spremi, vanjskim utjecajima, što sve potpada pod određenje već spomenutog patologijskog , koje se od prosvjetiteljstva pod svaku cijenu treba ukloniti. U puko se ljudsko više nije moguće (tehnologički) pouzdati. Ali ni u ontologijsko, kozmologijsko, teologijsko – sve su to još samo smetnje u eteru. Usput, na ovu se uzvišenu grčku riječ nailazi još samo u boljim 2 Hans-Georg Gadamer,„Die Kunst und die Medien“ u: Hermeneutische Entwürfe, Vorträge und Aufsätze, Mohr Siebeck , Tübingen, 2000., str 161-175.