Nova Istra

109 Dragutin LUČIĆ Luce (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA kad je konvertiralo u poruku kao takvu, koja ovako ili onako, urbi et orbi , poručuje jedno te isto: ja postojim! Ja sam selo! Ja sam (potencijalno) globalno selo! Takvu poruku mnoštvom načina odašilje selo samome sebi jer je samo sebi i adresat i adresant, samo je sebi samosvrha: Causa sui . Poput planetarno razvikane Derridine razglednice ili, pak, nešto manje poznatoga ljubavnog pisma, što ga je puno prije francuskoga mislioca dekonstrucije zapadnjačke metafizike Tin Ujević adresirao na samoga sebe, pa je, kad ga je primio, zaključio da je on taj „jedini“ te da je dotič- na poštom isporučena ljubavna poruka„njegovo vlasništvo“, nedvojbeno ciljajući na spis berlinskoga slobodnog pisca Maxa Stirnera Jedini i njegovo vlasništvo – usput, tako je Tin naslovio svoju ispovijest. A zapravo bi se cijela stvar s Potemkinovim selom, na način apsurdan, amfiboličan mogla zaključiti, raskrinkati s: ja ne posto- jim – ergo sum , čemu bi se Descartes mogao jedino metodički„jasno i razgovijetno“ nasmijati. No, nakon svega nije moguće izbjeći posve naravno pitanje je li poruka „istinita ili lažna“, je li „i istinita i lažna“ ili – korak dalje – „niti istinita, niti lažna“? Stulli bi rekao„istiniva“, a pod taj bi se arhaični jezični izraz moglo svrstati toliko toga od Pi- tijinih dolfinumskih , preko Nietzscheovih i Heisenbergovih aforističkih i fizikalnih, do Švejkovih komičnih poruka? Istina koja se smije Kad se već stupilo u komediografske vode, u područje nasmijanih, karikaturalnih, autoironičnih istina, odnosno „istinivosti“, može li jedan kratki scherzo Hašekova Dobrog vojaka Švejka u Prvom svjetskom ratu , koji na galicijskoj fronti, na kojoj su se sukobila navodno dva dvoglava orla – Carska Rusija i Austro-Ugarska Monarhija, a zazbilj, kako će se pokazati, dva Potemkinova sela, što će se u Ratu urušiti kao kule od karata – sa sebi svojstvenim humorom obrazlaže slučaj gospođe Maršalko- ve iz Cimburkove ulice u Pragu,„koja je tumačila karte i doživljavala velike slutnje o budućnosti“, drugim riječima održavala je „spiritističke seanse“, baciti još nešto malo svjetla na McLuchanov nauk o medijima? Naime, Švejk ratnim drugovima prenosi svoje spoznaje o tome što je „medij“, a stekao ih je, kako kaže, Kod kaleža (iz prve ruke). Samu stvar izložio mu je pod- stanar gospođe Maršalkove, student medicine ili jednostavno „medicinar“ koji se, ponukan„naučnim interesom“, ponudio svojoj nadstanarki da joj bude„medij“. Do- bit su„dijelili popola“. Važna je napomena da je s Ratommedijski posao procvjetao, postao je, kako kaže Švejk, prava „senzacija“ – pred vratima gospođe Maršalkove čekale su žene u redovima, pa bi se moglo reći da su, iako baveći se muškim sudbi- nama, bile ekskluzivno„ženski medij“, nešto kao ženska ratna revija. Zgoda se dalje odvija ovako: gospođa Maršalkova nije bila voljna proricati uvijek jedno te isto –