Nova Istra

108 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Dragutin LUČIĆ Luce i dohodi upravo iz te „ozbiljnosti“. Nju, tu „ozbiljnost“, demaskirati, ne znači li to barem naznačiti put ili putove iz začaranoga kruga u koji nas je taj nauk zatvorio? Potemkinovo selo No, još jedanput, kakvo je toMcLuchanovo selo? Kakvo je to – iz njegove sintagme – globalno selo ? Štoviše, moglo bi se pitati – i opet u sintagmi – kakvo je to virtualno selo ? Jer, naime, barem je jedno sigurno, nije riječ o bilo kakvom od množine sela kakva manje-više poznajemo iz neposrednog iskustva, usmenih obavijesti i brojnih zapisa, putopisa, ruralnih priručnika, nego o ipak virtualnom selu koje je okupira- lo – ako se vratimo prvoj sintagmi – cijeli Globus te je stoga globalno. Zna li se iz iskustva, pripovijesti ili zapisa bilo što o jednom takvom selu? Je li tome, moguće, najbliže ono što je s vremenom postalo, takoreći, svojinom naroda, a naziva se Po- temkinovo selo ? Nije li McLuchanovo selo, njegovo globalno selo, tek (post)moder- na inačica, krajnja posljedica Potemkinova sela, njegova svjetska premijera, njegova planetarna inauguracija, njegova kulminacija? Naime, prema sumnjivim povijesnim nalazima, kancelar Katarine II. Velike, Grigorij Aleksandrovič, knez Tavričeskij-Potemkin (Patjomkin: 1739. – 1791.), u stepama južne Rusije, umjesto pravih, podizao je lažna sela, zapravo kulise (kule od karata), napučivši ih lažnim seljacima i lažnim pastirima, statistima, koji su se, igrajući svoju ulogu poput neke putujuće kazališne trupe, po potrebi premještali od „sela“ do „sela“, da bi se carica, koja je iz različitih izvora primala poruke o re- alno lošem stanju njezinih istočnih gubernija, obilazeći 1787. taj dio svoje care- vine, sa sigurne udaljenosti mogla uvjeriti u gospodarski i ini procvat zemlje pod dirigentskom palicom velikog kneza Potemkina. Ozbiljniji povjesnici drže da su Potemkinova sela plod izmišljotina, narodnih legendi te da se argumenti o njihovu postojanju ne mogu pronaći u činjenicama vremena, no – kako se voli reći – tim gore za činjenice! No, nije li upravo zato Potemkinovo selo steklo pravo na egzi- stenciju, ako se o egzistenciji sablasti, fantoma, simulakruma smije govoriti? Mogu- će je zamisliti da je tek silaskom Katarine II. i kneza Potemkina s povijesne scene Potemkinovo selo, sada kao čista krivotvorina, kao čista izmišljotina, kao čista le- genda, kao čisto vjerovanje, kao virtualno, kao simulakrum, kao sablasni tu-bitak, kao fantom, jednom riječju, kao „ne-postojeće“, steklo svoju punu „realnost“! Ergo, onog historijskog momenta kad se pretvorilo u čistu, kantijanski rečeno, od svega „patologijskog“ očišćenu „poruku“, kad je samo sebi postalo poruka lišena svakog posebnog interesa, subjektivnog htijenja, želje, hira, sentimenata, osobito povoda, uzroka, svrha i razloga..., pa i posvojnog pridjeva „Potemkinovo“, no jednako i da- lje izazivajući konsekvencije s pretenzijom na totalnost, pa i totalitarnost. Cijela, a ne samo južna Rusija treba postati Potemkinovo selo! Onog povijesnog trenutka