Nova Istra

107 Dragutin LUČIĆ Luce, Zagreb NE POSTOJIM, ERGO SUM „ Što reći za onoga koji je odrastao, koji odrasta u ‘globalnom selu’? U virtu- alnom seocetu na čiju je veličinu, bolje rečeno, malenkost sveden cijeli jedan svijet? U samom srcu simulakruma, ako simulakrum uopće ima srca? “ Zna li već legendarni medijski mag Marshall McLuchan kad govori, što zapra- vo govori? Je li posve svjestan implikacija svojih već „klasičnih“ formula – ako se ova sakrosantna riječ uopće smije izustiti u jednom takvom kontekstu – : „Mediji su globalno selo“ i „Medij je poruka“? Usputno, umjesto o formulama, prije bi se moglo govoriti o sasvim specifičnim figurama mišljenja, gotovo o karikaturalnim, komičnim, što ne znači nužno i smiješnima. Pitanje je jesu li i bezbrojni tumači nje- gova nauka bili uvijek dokaraja svjesni njihovih implikacija? Kakvo je to„selo“, osim što je „globalno“? Kakva je to „poruka“? U kakvim relacijama stoje „selo“ i „poruka“? Je li „selo“ već samo po sebi „poruka“, a „poruka“ već sama po sebi „selo“, pa bi se u tom slučaju trebalo pitati ne u kakvim relacijama stoje „selo“ i „poruka“, nego selo ili poruka, što je tautologija, koja, barem na prvi pogled, nema baš nikakvoga smisla. No, opet se čini da bi se upravo iz naravi, karaktera i bivstva sela moglo dešifrirati narav, karakter i bivstvo poruke, ali taj bi se kauzalni redoslijed mogao i obrnu- ti – i što onda? Kamo onda? Pitanje je ima li iz ovog zatvorenog kruga ikakvog izlaza? I je li upravo ta (tragična) bezizlaznost konačna implikacija McLuchanova karikaturalnog, da se ne kaže, komičnog nauka o medijima, što odjenut u smrtnu ozbiljnost sofisticirane i kanonizirane mediokratske „jezične igre“ (Wittgenstein – Sprachspiel ), izgledom vara. Moguće je da sva karikaturalnost, odnosno komičnost