Nova Istra

105 Željka LOVRENČIĆ (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA stvarnosti iz različitih uglova i motrišta – utjecaj kubista. Iz tih shvaćanja rađaju se novi oblici i vidovi latinskoameričkog realizma: fantastični, magični i čudesni realizam. (Naravno, izričaj realizam treba shvatiti uvjetno.). Fantastični je realizam mješavina mašte i stvarnosti, sudar između stvarnoga i imaginarnog. Kod čude- snog realizma svijet stvarnog ne intervenira. Ovdje se u potpunosti radi o svijetu mašte, izmišljenom svijetu. U njemu je sve nenormalno i izvanredno. Magijski rea- lizam je, pak, srednja zona između stvarnog i nestvarnog. Čitatelj zapravo prihvaća nestvarno kao stvarno (primjerice roman Cien años de soledad / Sto godina samoće , 1967.). U novijoj hispanoameričkoj književnosti istraživanje svjesnoga i nesvjesno- ga postaje sastavnim dijelom umjetničkog stvaralaštva. Čitatelj se sve više aktivira u odnosu na djelo i postaje sastavnim dijelom umjetničkog čina. Fantastični reali- zam postaje najvjernija moguća rekonstrukcija svijeta koji nije kopija postojećega, već područje na kojemu se susreću imaginarno i stvarno. Po tome se razlikuje od čudesnoga realizma koji ostaje na planu čiste mašte jer se temelji na tradiciji fol- klora, legendi i bajki jedne nacije. Čudesni realizam isključuje element straha, što je tipično za fantastični realizam. Meksikanci Juan Rulfo, Carlos Fuentes i Juan José Arreola, Kubanci Guiller- mo Cabrera Infante i Rogelio Llopis, Urugvajac Mario Benedetti, Argentinac Julio Cortázar, kolumbijski nobelovac Gabriel García Márquez i mnogi drugi vješto se koriste slobodom pisanja kako bi pokazali što misle o društvu u kojemu žive: Juan Rulfo u kultnom romanu Pedro Páramo (1955.) rabi, primjerice, klasični element mita, to jest mitsko pronalaženje oca, odnosno smrti kako bi uputio kritiku druš- tvu u kojemu je moguće podčinjavati ljude makijavelističkom strategijom. Meksičkim društvom bavi se i Carlos Fuentes koji u svojim djelima traga za nacionalnim identitetom. Rado govori o dvojnicima i podijeljenim ličnostima te glasovima iz drevne mitologije. Simbolizam se posebno ocrtava u pripovijesti Aura u kojoj obrađuje temu dvostrukog identiteta. Guillermo Cabrera Infante, koji je pobjegao s Kube u vrijeme Batistine dikta- ture, u lingvističkoj polifoniji Tres tristes tigres (Tri tužna tigra) , u kojoj se na razne načine igra jezikom, žestoko kritizira kubansko društvo. Isto čini i Gabriel García Márquez u svjetski poznatome romanu Sto godina sa- moće . To je pravi primjer djela koje fantastikom prikriva piščevo nezadovoljstvo društvom u kojemu živi, ali i širim kontekstom. U romanu se govori o svim proble- mima koje je obrađivala književnost Latinske Amerike, pa i više od toga. Jer, García Márquez u njemu aludira na svoje prethodne romane, rabi likove iz njih, ali i iz romana Aleja Carpentiera, Carlosa Fuentesa i Julija Cortázara. Razvidan je utjecaj Biblije , Cervantesa, Tisuću i jedne noći , Rulfa, V. Woolf. U njemu se zrcali osuda moći i nasilja, represije i tiranije totalitarnih režima u Latinskoj Americi. Sve što se