Nova Istra

104 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Željka LOVRENČIĆ tekstovima u kojima se fantastično miješa s mitologijom i legendama. Hispanoamerički autori starijih i mlađih naraštaja rado opisuju svijet pun tje- skobe u kojemu žive i pritom rabe mnoštvo fantastičnih elemenata. Primjerice, ve- nezuelanski pisac Rómulo Gallegos (1884. – 1969.) u djelu Doña Barbara opisuje stvarnost svoje zemlje na realističan način, ali opise obavija mistikom i simboliz- mom te uspješno miješa modernizam i realizam. Kolumbijac José Eustasio Rivera (1888. – 1948.) u romanu La vorágine ( Vrtlog ) također rabi elemente fantastike: noćne more, neobuzdanu fantaziju, nenormalne senzacije i crnilo podsvijesti kako bi ukazao na socijalnu nepravdu i izrazio pro- svjed protiv društvene zbilje. Kubanac Alejo Carpentier (1904. – 1980.) u povijesnom romanu Ecue-Yamba- O mnoštvo fantastičnih elemenata uspješno sjedinjuje s afrokubanskim legenda- ma. U romanu Los pasos perdidos ( Izgubljeni koraci , 1953.) obrađuje sukob između života u gradu i onoga u prašumi. U njemu se putuje kroz vrijeme u druga vremena i druge svjetove. Odlazi se u doba romantizma, renesanse, antike, srednjega vijeka, kamenoga doba pa sve do geneze i Boga koji je stvorio čovjeka. Magičnu igru pro- nalazimo i u romanu El reino de este mundo ( Kraljevstvo ovoga svijeta , 1949.). Urugvajci Felisberto Hernández (1902. – 1964.) – kojega se smatra najzna- čajnijim fantastičnim piscem te zemlje – te Juan Carlos Onetti (1909. – 1994.) također rado opisuju mračne situacije i promašene živote. Onettijev roman La vida breve ( Kratki život , 1950.) roman je m ȍ ra. Pripovjedača Bransena koji živi nekoliko života pritišće teško ozračje puno sadizma, prostitucije, ludosti, perverzija... I argentinske pisce jako privlači fantastična književnost.Vole lirske igre i sofistiku imaginacije. Borgesove pripovijesti pravi su primjer antirealistične i analitičke, teš- ke književnosti. Vrlo su mu bliski Macedonio Fernández (1874. – 1952.) i Adolfo Bioy Cacares (1914. – 1999.) koji izmišlja svjetove i nastoji dati vjerodostojnost apsurdnim situacijama. Završetkom Drugoga svjetskog rata u Europi, u Latinskoj se Americi nastavlja doba totalitarnih diktatura. U razdoblju od 1940. do 1955. godine u književnosti se javlja novi tip pisaca koji se rugaju književnosti, žele je dehumanizirati; njeguju nihilizam i apsurd. Snažan je utjecaj Kafke, Prousta, Manna i Joycea. Pisci zapo- činju pisati romane u kojima stvarnost postaje tlapnjom, u kojima romanopisac više ne upućuje čitatelja, a pripovjedač kao sveznajući svjedok nestaje. Vremenski i prostorni red počinju se miješati. Stvarnost postaje apsurdnom. Upravo fantastič- nim elementima mnogi suvremeni pisci, miješajući dva plana – stvarni i nestvarni – žele prikazati i opisati tragediju suvremenoga čovjeka. Vraćaju se mitskom svijetu i čudnovatim predjelima Latinske Amerike. Dolazi do dvojnoga shvaćanja stvarno- sti (unutarnjeg i vanjskog), što je utjecaj nadrealista, te istovremeno prikazivanje