Nova Istra

293 Bruno DOBRIĆ 150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE ti je li nadvojvodina zamisao razvoja snažne austrijske ratne flote i odabir Pule kao pomorskog uporišta te flote bio opravdan; stoga je i konačni izbor glavne ratne luke uslijedio tek nakon Viške bitke 1866. godine. Nakon što je nadvojvoda Maksimilijan 1864. napustio mjesto zapovjednika Mor- narice doživio je – tri godine prije nego što su ga u Meksiku ubili pripadnici mek- sičkih protumonarhističkih postrojbi 15 – austrijsku pobjedu u Viškoj bitci 1866. godine, 16 čime je Austrija osigurala prevlast na istočnom Jadranu (koja je trajala do studenog 1918. godine). Ta je bitka dokazala ispravnost njegovih zahtjeva Vladi i Parlamentu da Mornarica po jačini flote i naoružanja mora postati ravnopravna talijanskoj mornarici. 17 Zahvaljujući njegovu zalaganju, Austrija je u kratkom raz- doblju od 1854. do Viške bitke 1866. izrasla u četvrtu pomorsku silu u Europi. 18 Razvoj Pule pratio je razvoj Mornarice. Dok je sredinom 19. stoljeća Pula bila pretežito ribarski gradić s oko 1.000 stanovnika, početkom druge polovine istog stoljeća, nakon što je odabrana za ratnu luku Habsburške Monarhije, grad se počeo naglo razvijati. Najsnažniji razvoj Pule započinje nakon rata s Prusijom i Italijom 1866. godine, kada je Venecija pripala Italiji te je Pula postala glavna ratna luka Monarhije. Naime, budući da je prije Viške bitke Pula bila glavno pomorsko upo- rište ratne flote, pobjeda austrijske flote u toj bitci dokazala je – kako zaključuje M. Balota u knjizi Puna je Pula 1956. godine – da su razlozi zbog kojih je Pula bila izabrana za ratnu luku Austrije i sjedište Pomorskog arsenala bili opravdani. Stoga je „Viška pomorska bitka uvelike pojačala prestiž koji je Pula već bila stekla.“ 19 Po- bjeda austrijske flote u toj bitci pokazala je – kako zaključuje suvremeni povjesničar E. Ivetic – uspjeh „projekta preobražaja jednog drevnog, malaričnog i propadajućeg 15 Godine 1864. on je – na nagovor (i uz obećanu vojnu potporu) francuskog cara Napoleona III. i meksičkih monarhista – prihvatio ponuđenu mu meksičku krunu, no 1867. tijekom građanskog rata zarobili su ga i strijeljali pripadnici protumonarhističkih postrojbi. Mornarički časnici u Puli su mu postavili spomenik koji je 1919. talijanska vojska odnijela u Veneciju kao ratni plijen. 16 Godine 1866. izbio je rat između Prusije i Austrije, a 20. lipnja iste godine Kraljevina Italija (koja je prethodno sklopila vojni savez s Pruskom) objavila je rat Austriji s ciljem pripojenja Venecije, Južnog Tirola, Istre i Dalmacije. Stoga je sukob ratnih flota Italije i Austrije trebao odlučiti o vojno-pomorskoj prevlasti na Jadranu. Prvi strateški cilj talijanske ratne flote bilo je zauzimanje otoka Visa, čime bi se osiguralo osvajanje „neoslobođenih“ ( terre iredente ) pokrajina Dalmacije i Istre. Nakon obavijesti da je Vis napadnut, austrijska flota krenula je u bitku iz Fažanskog kanala, da bi se 20. srpnja 1866. kod Visa sukobila s brojnijom, naoružanjem i ljudstvom nadmoćnijom, talijanskom flotom. Predvođena admiralom Tegetthoffom, austrijska flota – u kojoj su od oko 7.800 članova posade većinu činili hrvatski mornari iz Dalmacije i Istre – pobijedila je zahvaljujući većoj hrabrosti, stručnosti i uvježbanosti posada i zapovjedništva. 17 Antonio Schmidt-Brentano, n. dj., str. 151. 18 Isto, str. 152. 19 Mate Balota, Puna je Pula , Zagreb, 1956., str. 54.