Nova Istra

280 KOD MARULA 2014 ı 2015. stotinu na dan... Možeš li to vjerovati? Lagano se kreću po lijenoj putanji tišine. Osjećam da me izazivaju, provociraju, kao da me uvjeravaju kako je njihovo vrije- me vrjednije od mojeg. Konačno, ovdje sam već pet dana, pedeset metara od tvojih vrata, a moje se noge predomisle svaki put kad osjete nalet hrabrosti. Grizem se za jezik da se ne bih izvikao na oblake. Unatoč tome što se moja nepokolebljivost neprestano lomi, vraćat ću se sve do dana kada ćeš mi otvoriti vrata. Uvijek postoji mogućnost da... Mislim da si rođen 1966. Nisam potpuno siguran i ne želim brojiti godine. Da- tumi su granice koje radije odbacujem. Ipak, sjećam se tvoje kože, njezine mekoće, kao da je tkanina ispletena od najprofinjenijeg dudova svilca koju si iznio iz majčine utrobe. Ta te je koža kamuflirala. Kakvu si duboku zaprepaštenost izazvao! Sada bi tvoja kosa trebala biti crna poput tamne kože koju si naslijedio od mene. Barem se tome nadam... da si je naslijedio, jer više ti nemam što dati. Bio si idilično biće, a ja sam ipak otišao, rasuo se bez grižnje savjesti. Kuća koju vidim odavde mora da je poput tvojega lica. Ne čini se nastanjenom. Zidovi su ostarjeli uslijed teških vremena. Zagasiti prozori skrivaju žućkaste za- vjese, a ti si unutra... Vjeruj da ne trebam ništa više osim objašnjenja. Što se doista dogodilo? Jesi li spavao mučen mojim noćnim plakanjima? Jesu li te držali podalje od mene? Mojim venama teče grubijanska i nesretna krv koja mi ne dopušta savladati ne- stalnosti života. Kažu da se uvijek u svemu skriva neka priča, ali kažem ti, ja je nemam. Nisam bio mornar, malo sam svijeta vidio, i moja ljubav nije imala dovoljno vremena da se napuni kao napuhani balon. Svojim rođenjem prisilio sam te da postaneš „lik oca“ od čega si pobjegao. Izgra- dio si život prkoseći... Kakav je to život? Život staroga čovjeka naboranog u svoju egzistenciju? Uskoro ću zakucati na tvoja vrata i reći ti da sam mogao birati, bio bih te ubio istoga dana kada sam se rodio! I živio bih mirno s tim. Budući da si još živ, ruke su mi pune samoće koju donosi nedostatak oca. Nema objašnjenja. Ne mogu objasniti objašnjavajući. Ali prema pravilima ljud- skoga društva, ja sam prijestupnik. Počinio sam najveći zločin jer se ne osjećam kri- vim, osjećam tek bol činjenice da sam ti otac... a da to uistinu jesam. Da sam žena, mogao bih te bio štititi prsima života. Umjesto toga, dao sam ti vrijeme odsutnosti... Odrastao sam promatrajući prazne zidove. Zamišljao sam duboki glas zrela muš- karca koji vodi moje korake. U bijesu sam preko livada i polja vikao za tobom. Pre- skakivao zidove neslaganja kako bih se nametnuo kao onaj bez oca. Čemu? Ionako sam na ramenima uvijek nosio divovski teret ispražnjene ljubavi. Drag si mi jer si došao iz moga srca, ništa više. No, ako me pitaš koliko te želim zaštititi, reći ću ti kako neću učiniti ništa da bih otvorio obzore skloništa.