Nova Istra

281 KOD MARULA 2014 ı 2015. Mogu samo reći da sam te oslobodio. Oslobodio te, ne od lošega čovjeka, već od čovjeka nesposobna da bude otac. Postoji mogućnost obećavajuće praznine u ovome. Mogao bih, naime, zaboraviti da te nikada nisam imao. Mogao bih napustiti klupu ispred tvoje kuće. Ipak, ova aureola što se izgubila između dva tijela, živa je u meni. Ta neobičnost između nas. Mrzim te jer sam po tvojoj slici, pa ipak sam bezbroj puta rekao da te želim. Imaš li duge prste na rukama? Opipavao sam te male čvoriće gdje se dogodio ži- vot. Bio si poput školjke unutar koje se pijesak pretvara u biser. Ne sumnjam... da je nešto dragocjeno postalo čovjekom. A ja sam tek prošao preko te pruge nade. Sada mogu samo reći da su moji dani bili kao pušenje cigareta: ustraju, lebde i zatim se duboko upijaju u zidove, mirno me obujmljujući, tek obična magla. Ipak, ti postojiš. Slab sam. Sažalijevam se. Zašto se ranije nismo sreli? Zašto moram sjediti na drvenoj klupi izlizanoj godišnjim dobima čekajući na poticaj kojim bih svladao sve svoje strahove? Da, svi smo stvoreni po mjeri straha..., ali vrtimo teški rulet laganja o vlastitoj hrabrosti. Tako postajemo nakupine straha nagomilane u ladici. Mržnja dolazi samo jednom i ne ponavljajući se teče kao rijeka te postaje slano more, kolerično, što se širi u vremenu. Nije poput rane, već je gnjila bol. Ako me mrziš, siguran sam da me ne razumiješ. Jer razmijevanje pripada onima koji su nesvjesni. Šesti je dan, jučer je kišilo. Tijelo mi je bilo potpuno mokro, suze silovite. Upor- nost je napunila svaki moj džepić. Zato sam izdržao ispred tvoje kuće na broju 22. Opa! Razmaknuo si zavjesu! Jesi li me vidio kako te provociram sjedeći ovdje? Da, tebi govorim, nitkove! Jučer je kišilo. Koga briga...? Star sam i živim zarobljen u vlastitom tijelu i kući. Godine se naborale u zavjesama i samo se kroz prozor ukazujem svijetu, kako bih opet vidio onoga čovjeka što već šesti dan sjedi ispred mojih vrata. Nisam siguran želim li te više... vidjeti, i ako me upitaš tko sam, reći ću ti da sam komadić tebe. Ako si moj sin, no ne mislim da jesi, ali ako jesi, otvorio bih ti vrata da uđeš kao u zamku, no ne da bih te držao zatočenim.