Nova Istra

271 KOD MARULA 2014 ı 2015. kisti odlučno zaposjedaju ovo račvalište. Ne znam za ostatak Linije, ali znam za stav moje obitelji i njihovih susjeda, njihova života u kućercima s terasicama i bunarima, stav opipljivog antifašizma, duboko ukorijenjenog, endemičnog, ispred svake po- litike, i egzistencijalnog. Život u zajednici i život solidarnosti, čudnovatosti i bi- zarnosti, prihvaćanje različitosti bez nepotrebnih formalnosti i ideologije. Moj djed predstavlja veliku tajnu. Ne spominje se, mati ga ne spominje, godinama. Godinama je za mene djed bio tek onaj koji je otišao, ništarija, napustivši baku s troje djece. Kao da oko njega nema priče, nema povijesti. Ali govorit ćemo o njemu, kasnije. Za sada je tu usamljena žena u Španjolskoj, u potpunom siromaštvu, jadu i bijedi onih godina, s dvije kćeri i sinom. Juana odlazi služiti engleskoj obitelji u Gibraltar i tako se snalazi. Majka ubrzano sazrijeva, malo škole i mnogo ulice. Ali i mnogo života u zajednici, među rođacima, susjedima. Juana je odlučna, buntovna, nekonvencio- nalna i originalna. U dominantno katoličkoj Španjolskoj mi smo protestanti, iako zapravo ne znamo jasno kako i zašto. Možda s tim imaju veze obližnji Englezi, ali nisam siguran u to. Školovanje moje mame svelo se na privatne lekcije učitelja komunista koji je u jednom sobičku skupio djecu svih godišta i tu održava nastavu. Učitelj je nužno strog, ali dobar. Moja je majka bistra, ineligentna i cijeli će život provesti žaleći što nije mogla nastaviti školovanje. U razredu se gužvaju mala i velika djeca, bosonoga i nedisciplinirana, majka pomaže učitelju držati red, postaje njegova asistentica, to učiteljevo povjerenje u nju nikada neće zaboraviti. Za Božić svi uređuju jaslice, ide se na sajam igračaka, jugetes , kako bi se nabavilo igračke „iz druge ruke“, već korištene. Juan, mesarov sin, jedan je od mnogih koji zalaze u našu kuću. Ružan je poput gladi, pri tome i muca. U tajnosti oblači haljine svoje majke, navlači cipele s potpeticom. Stariji je od moje mame i njezine sestre, ali dobro se slažu. Često prođe uz kuću, tako i onog dana kada moju baku pita smije li otpratiti moju mamu i tetu da zajedno vide sajam. Zahtjev moje bake uvijek je jedan te isti, može, ali najprije umij lice i ruke, očito nisu bile dovoljno čiste. Dok hodaju, Juan se raspituje za jaslice. Ali u kući moje mame i tete toga nema. Manje zbog protestantske vjere, više zbog toga što nema novca, najviše vjerojatno zato što Juana ne drži do tradicije, nimalo. Juan se jako ražalostio i to mu izgleda doista strašno. Kruže sajmom, razgledavaju igračke, kipiće za jaslice. Vraćaju se kući. Brbljajući, Juan odjednom upita moju mamu koji joj se od likova u jaslicama najviše sviđa. Ho- ćeš magarčića? Evo ti ga. Pastire? Evo, uzmi. Isprevrće džepove, ukrao je sve jasličke likove, jednog pod jednog, baš nijedan ne nedostaje. Nedaleko od kuće nalazi se trgovina prehrambenim proizvodima koju posjeduje Pedro Castillo Earle. Ujak Jesus dobiva ideju kako spojiti kraj s krajem. Piše pismo, na svoj način, kako već može. Ide k Englezima, na Gibraltar. Da ih obavijesti kako