Nova Istra

239 Vanesa BEGIĆ OGLEDI I ZAPISCI napisao je Paljetak. Ona je i mjestopis tisućljetne hrvatske egzistencije u kojem /Dalmatia / Sva u razgovornom žaru / uspinje se na Hum/. Taj logos, ta sveta hrvatska riječ uklesana u dalmatinskom kamenu raste, razvija se, širi i stalno uspinje na vrhunce, što svjedo- či i cjelokupna hrvatska književnost. U ovome je djelu autor i lirik i epik, osebujno je tu i suptilno ispleten sav hrvatski znamen – od vjere, slobode, vlastitih vladara i državne nezavisnosti do ritmičkih elemenata njezina zapisa, iz kojih je potekla i hrvatska pjesma, za koju Pešorda kaže da je „ukrižena“. U formalnom pogledu„Bašćanska ploča“ sastavljena je od 25 pjevanja, a simbolič- no je obgrljena lirskim proslovom „Gospa koju čekam“. Poema simbolično završava zaslovom naslovljenim„Latinski sonet“ kao hommage papi Ivanu Pavlu II., odnosno poljskom pjesniku Karolu Wojtyłi. Bašćanska ploča, hrvatski glagoljski epigrafski spomenik, nastala je na prijelazu XI. u XII. stoljeće. Premda nije najstariji pisani spomenik hrvatske glagoljice, nazi- ve „dragi kamen hrvatske kulture” i „najpoznatiji spomenik hrvatske pisane riječi“ opravdava dugim, razmjerno dobro sačuvanim tekstom od stotinjak riječi, koji nudi mnogobrojne lingvističke, paleografske i historiografske podatke, pouzdanim mje- stom i, donekle, vremenom nastanka. Ima tu anafora, asonanca, polisindeta, što je sve prisutno i u Pešordinu djelu, koje je prikladno za opetovana iščitavanja, kao i za stalno traženje značenja, analizu te analitičku egzegezu. Premda je tema složena, i premda tekst sadrži elemente brojnih aspekata knji- ževnosti, umjetnosti i povijesti, osjeća se to da autor piše s velikom lakoćom i uživa u svakoj riječi. Poema može biti analizirana i s rodnoga stajališta, sa stajališta ženske sintagme.„Lirski subjekt ove knjige zna da se stih za nju kleše“, piše Paljetak. Gusto je to pjesničko tkivo, aluzivno, koje traži pozornog čitatelja kome će se tu otvoriti povijest hrvatske pisane riječi, a time književnosti, povijesti i tradicije. Mada je djelo vezano uz/za hrvatsku kulturu, povijest i jezik, podjednako dobro funkcio- nira u prijevodu, upravog zbog bogatstva misli u širemu smislu, što je prevoditeljica znala suptilno i znalački prenijeti. Upravo u tome jest specifičnost dobrih prijevoda i prevoditeljâ, a kada je riječ o osebujnom, složenom djelu poput ovoga, to još više dolazi do izražaja, jer je ovdje potrebno umijeće prevoditelja mnogo veće i izraženije. Očita je ovdje (meta)prevoditeljska funkcija prevoditelja kao sustvaratelja djela koje je vjerno originalu, ali nije njegov „puki tehnički preslik“ iz polazna jezičnog registra u onaj ciljni, gdje ne vrijedi traduttore traditore . To nije samo ono što Um- berto Eco naziva „reći istu stvar“, ovdje to znači i prenijeti, ispisati istu stvar kako bi u novome jeziku bila podjednako autentična, dojmljiva i snažna.