Nova Istra

236 OGLEDI I ZAPISCI Goran FILIPI mjesta na kojima Pešorda nikada nije bio, ali bio sam ja, i upravo je u tomu veličina njegove poezije i poezije uopće, u tomu da čitatelj nesvjesno počinje svojatati tuđe riječi i bezočno prisvajati tuđe doživljaje. Pešordini su stihovi toliko sažeti da jednostavno postaju mnogoznačni u svojoj zapravo nerazumljivosti na prvi pogled, puni su metafora koje šetaju najrazličitijim dobima našega zajedničkog, svima svojstvenog, opstanka i postojanja, a nestanci su samo nužni dijelovi nastavaka, koji se opetuju iz stiha u stih, što se može, zapravo čini mi se da to tako i treba, razumjeti kao kontinuum, kao početak i kraj koji će i kad neminovno dođe, sve opet vratiti na početak i tako u beskraj na obje strane, u krug zapravo, od božje čestice, odnosno od singularnosti bez mase koju je ona do- bila upravo tim Higginsovim bozonom, Božjom česticom kojom započinje vrijeme i prostor u koji će se zauvijek ukorijeniti i Bašćanska ploča hrvatskoga početka i kraja, hrvatska Božja čestica, Pešordin bozon gdje je on On, gdje on opstaje i postoji u svima zajedničkoj istodobnoj konačnosti i vječnosti. Što god nam se dogodi, Ploča će uvijek biti tu jer, kako kaže Pešorda: A s glagoljskih ploča (u jutra tijesna) / Čut će se pjesma ljudi tvoja pjesma , dakle pjesma sviju nas, naše prapočelo i kraj koji će sve opet vraćati na početak. Teška je ovo knjiga, ne možeš je proći u dahu, ponekad, učini ti se da u rukama držiš kamen težak osam stotina kilograma dok s mukom odgonetavaš glagole hr- vatskih tišina probijajući se preplićućim se kontinuuima istodobnih i usporednih trajanja, Pešordinih i vlastitih, koji te možda prije i nisu toliko pritiskali, prije dok nisi u rukama držao ovih osam stotina kilograma kamene Pešordine knjige. Pešordin je jezik protkan dijalektalizmima i arhaizmima, ipak ima nečega u onom zajedništvu kojim završava Ploča, koje sam maloprije spomenuo, a što Pe- šorda očigledno želi naglasiti, no ovaj put jasno i nedvoumno poručuje čitatelju što je zapravo hrvatski jezik, prepuštajući mu ipak da se i sam uobliči kroz neke druge riječi svoga, našega jezika, za koje sada zna da su moguće i zna kako i gdje ih tražiti. Kad ih nađe, i on postaje pjesnikom! Ukratko, riječju, Pešorda uspijeva pametnim promišljenim slaganjem i kasnijim opetovanim i opetovanim preslagivanjem riječi, u kojima on zapravo jedino i živi, svoje čitatelje pretvoriti u pjesnike. A što je drugo bit poezije!?