Nova Istra

234 Goran FILIPI, Medulin (Pula) PEŠORDINA „BAŠĆANSKA PLOČA” „Pešorda uspijeva pametnim promišljenim slaganjem i kasnijim opetovanim i opetovanim preslagivanjem riječi, u kojima on zapravo jedino i živi, svoje čitatelje pretvoriti u pjesnike. A što je drugo bit poezije!?“ Prije gotovo tisuću godina neki je klesar na dva pluteja, koja su se nalazila u crkvi svete Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku, uklesao neki tekst. Toga pisara nitko ne spominje, ne znamo tko je bio, pa ga samo možemo zamisliti kako pognut tucka po vapnencu, znojna lica, i ostavlja nam trag o kojemu će se govoriti dok god bude Hrvata. Tekst započinje riječju azi (= ja), a završava sintagmom v edino (= zajedno). Taj nam je klesar dao vlastiti početak i kraj, ako shvatimo da sve započinje s nama ( azi ), a nastavlja se i završava u sveopćem zajedništvu ( v edino ) prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zaključnu sintagmu možemo bez problema osimboliti! Klesar nam je, dakle, dao osobnu izkaznicu u koju su uklesana imena cijeloga našega naroda, i imena mrtvih i imena živih i imena onih koji će se tek roditi, a ne znamo mu ni ime ni dob ni bilo što. Nepravedno, zar ne? Danas nam je ostao samo lijevi plutej na kojemu čitamo tekst pisan glagoljicom koja je upravo u to doba postajala uglatom, pa se još vide ostatci prethodne, oble, kompliciranije i teže inačice. Tekst je u biti vrlo banalan. Nekakav pravni dokument zapravo. Pišu ga dva lika, opat Držiha i opat Dobrovit. Držiha veli da je Zvonimir, kralj hrvatski, darovao neku ledinu benediktinskom samostanu i da za to ima če- tiri svjedoka, župana Desimira iz Krbave, Martina iz Like, Piribinega iz Vinodola