Nova Istra

232 OGLEDI I ZAPISCI Ines CERGOL je riječ o uglavnom slobodnim stihovima, pojavljuju se i dotjerane rime i pravilni ri- tmovi. Uz palimpseste ljudskih zvukova i značenja, koji kradomice izbijaju u pjesmi, redaju se posve modernistički, mjestimice čak i hermetički stihovi. I baš taj naoko jednostavan i lak konglomerat, a u biti vrlo kompliciran, daje Pešordinoj poetici jedinstvenu, neponovljivu crtu. Naime, njegove sintagme istodobno razotkrivaju i prikrivaju, raščlanjuju značenja i na nov ih način određuju tkajući mekoću i tvrdoću ogrtača onoga koji traži, kaputa lutalice, zidova kuće, opne bića, nebeskoga svoda. Ciklus pjesama Bašćanska ploča , koji je u prvoj inačici nastao na dušak u Parizu 1978., Mile je Pešorda prvi put objavio u zbirci pjesama Orfični fragmenti (Glas, Banja Luka, 1987.). Godine 2005. prvih je 18 pjesama revidirao i dopunio s novih sedam pjesama. Novu je poemu najprije objavio u tjedniku„Hrvatsko slovo“ i za nju dobio nagradu „Dubravko Horvatić“, da bi 2008. godine izišla u posebnoj knjizi s bogatom slikovnom opremom Luke Petrača i dobila nagradu „A.B. Šimić“. Pogovor u knjizi Božidar je Petrač zaključio riječima: „ Pešordina poema lirika je nepokolebiva duhovnoga otpora svim razornim silnicama i pogubama koje prijete narodnom i osob- nom opstanku, odrješito i ponosno slovo prkosa svim zlotvorskim tvorbama i nasiljima nad jezikom, domovinom jezika i čovjekom koji ga gradi. Nastala je iz egzistencijalne drame hrvatskoga čovjeka, ali nosi sva obilježja svakoga čovjeka ugrožena u svojem vlas- titu dostojanstvu. “ (Mile Pešorda, Bašćanska ploča, Poema . Alfa, Zagreb, 2008., str. 69-70). Bašćanska je ploča simultani govor, simultani autobiografski zapis pjesnikova puta usklađena s putovima hrvatske povijesti i jezika, poema je to o čvrstom identitetu kojemu je u središtu duhovna vertikala uspostave ćirilometodske misije utemeljene na starocrkvenoslavenskom jeziku koji Slovenci u svojoj povijesti rado prešućuju. Usporedo s inačicama latinice na našem se jugozapadnom dijelu, naime, ukorijenila i glagoljica, sve od Kontovela do Senožeča. Ne samo glagoljski grafiti na freskama u Hrastovlju, u crkvi Ivana Krstitelja u Predloci..., nego i misali iz Krkavča, Šmarja, Koštabone... svjedoče o uporabi glagoljice na našemu tlu, štoviše, u Kopru je djelo- vao glagoljski samostan sa školom gdje su se obučavali popovi glagoljaši za duhovno djelovanje i među Slovencima. U Šmarjama su pak glagoljicu napustili tek dola- skom fašizma dvadesetih godina XX. stoljeća. Identitet, dakle, nije nešto što je duboko zakopano, dano za sva, vječna vremena, nego neprestani angažman svake generacije i svakog pojedinca. Identitet je vredno- vanje i prevrednovanje prošloga, njegovo osmišljavanje i nadogradnja. Identitet je oživljavanje punoće vremena i prostora čega smo mi samo sitni djelić. Na izvorima pismenosti uklesana su slova koja se već pokoljenjima čitaju kao sli- jed živoga života. Na stranicama Poeme pjesme nas vode prema tim čistim izvorima i