Nova Istra

231 Ines CERGOL OGLEDI I ZAPISCI njih sposoban izatkati obličje svijeta, iz sebe ga imenovati, osmisliti i učini ljudskim. Ili, kako je u pogovoru Jednost u mnogoglasju napisao Ciril Zlobec: „ Pisanje je pjesa- ma, dakle, neprekidan sukob s nedostižnim. I baš je na tom putu prema nedostižnosti rodno polje poezije koje nije samo traženje 'jedine prave riječi' već uvijek i traženje sebe i smisla samoga traženja. /.../ U Pešordinoj se poeziji isprepliću, predstavljaju zapravo jednu jedinstvenu cjelinu, ispovijest, raspoloženje, filozofska refleksija i visoki moralni stav. Usprkos često tragičnim tonovima, iz nje vije pozitivan odnos prema životu. Riječ je o suvremenoj poeziji u punom smislu riječi. Čist, nepotkupljiv umjetnički i ljudski glas. “ (Mile Pešorda, Drevo z dušo ptice / Stablo s dušom ptice , Založba Lipa Koper, Edicija Hadriaticum, Kopar, 2002., str. 206-207). Mile Pešorda pjesnik je opsjednut jezikom, tom magmom koja je u svojim bez- brojnim metamorfozama istodobno i dom i tuđina, konglomerat bića i žića i naj- zvučnija tišina. Prostor prepoznavanja i stvaranja. Od glasa do značenja. Prostor (samo)traženja, zrenja. Zato nije slučajno da mu je jezik još od najranije mladosti najbitnija preokupacija. I to ne samo kao stvaratelju – pjesniku, nego i kao čovjeku. Braniti, njegovati materinski jezik na taj način nije samo politička afirmacija već i borba za vlastiti identitet, za najdublja čuvstva i ȍ sjećanja, za slobodu. Slobodu preživljavanja i stvaranja. Pjesnik bdije ponad svijeta i Knjige, jezik i poezija njegova su domovina. I pjesme u kojima se čini da je riječ o jezičnim igrarijama u sebi nose obvezujuću poruku. Pjesnik igrom riječi (Zvanimir – Zvonimir – zvoniti mir; Do- brovit – Dobrovid – Z/zlovid; Sv. Lucija – crkva /žena/ zaštitnica za dobar vid; Pisah se – Napisao sam...), koje je gotovo nemoguće prevesti, stvara nova višeslojna značenja, novu dimenzionalnost jezika, pritom ostajući vjeran temeljnome „slovu“ u značenju slova – riječi – teksta – govora. Pjesničke slike rastvara svaka riječ ponao- sob, odnosno svaka je riječ simbol – bilo apstraktni vidljiva svijeta, bilo vidljivi sim- bol apstraktnoga. Neprestano promišljanje ovozemaljskoga i transcendentalnoga, trenutnoga i vječnoga, prastaroga i suvremenoga, vidljivoga i nevidljivoga, neizreci- vog. Zvuci dozivaju značenja – dom jezika u čijim tišinama odzvanjaju dimenzije misli, osjećaja i srca. Prelamanjem i izlaganjem riječi pjesnik naglašava libido jezika, zrijanje duha i drhtanje duše. U jeziku i jezikom gradi kuću svoje biti, svoju bit pre- tapa u oduševljenje jezikom. Pešordine pjesme nosi nezaustavljiv ritam, spoj zvuka i značenja u njima jedna je jedina jezgra. Pjesme određuje pojedino slovo, pojedina riječ, neočekivan prijelom stiha, red riječi, mjesto rime, zvuk redoslijeda, metaforika, simbolika... Sve se to sliva u višeslojnost, višeznačnost. Igre riječi, citati (latinski, iz narodnih pjesama, opće- nito iz književnosti...), novotvorbe (npr. sudbaši, udbušcar), dijalektalizmi (uglav- nom ikavski), otvaraju prostore dvosmislenosti istodobno dajući izrečenome nova značenja. Pjesnik opetovano mijenja registre sa širokim rasponom oktava. Premda