Nova Istra

220 OGLEDI I ZAPISCI Đuro VIDMAROVIĆ u crkvama Kotorske biskupije.“ Ovdje je u naslovu istina već nešto više zadovoljena, iako su u crkvama Kotorske biskupije svoje darove mogli zavjetovati i pripadnici drugih naroda, a ne isključivo Hrvati. U podrubniku Brguljan donosi kratak povi- jesni osvrt u kojemu ističe: „U antici je poznat pod imenom R h Izonikos Kolpos i Sinus RH Izonicus – prema ilirskom središtu Risnu a od srednjeg vijeka kao Cana- le di Cattaro i Bocche di Sattaros – prema gradu Kotoru koji postaje novo središte zaljeva. Nastanjen još u mlađe kameno i rano brončano doba, kontinuitet života u Zaljevu nastavlja se u grčkom, ilirskom i rimskom razdoblju. Nakon bizantske vlasti Kotor pod Nemanjićima postiže široku autonomiju te razvijajući trgovinu između zaleđa i prekomorja doživljava snažan gospodarski uspon. Slijede vladavine ugarsko-hrvatskog kralja Ljudevita Velikog i bosanskog kralja Trvtka I., a 1391. Kotor ulazi u razdoblje samostalnosti, nazvano Tempore catharinorum. Iscrpljen prevelikim borbama s okolnim velikašima, pretendentima na grad, i povremenim sukobima s Dubrovnikom te u strahu od turskog osvajanja, godine 1420. dobro- voljno prihvaća vlast Mletačke republike pod čijom upravom ostaje gotovo četiri stoljeća. Nakon pada Venecije 1797., Boka kotorska je pod austrijskom, ruskom (1806.), francuskom (1807.-1813.), devetomjesečnom upravom Centralne komisije Crne Gore i Boke kotorske te od 1814. ponovno pod austrijskom upravom, admi- nistrativno u sastavu Kraljevine Dalmacije, a slomom Austro-Ugarske Monarhije 1918. ulazi u sastav Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Nakon drugog svjetskog rata teritorijalno je pridružen jugoslavenskoj republici Crnoj Gori, a danas je u sa- stavu neovisne Crne Gore.“ Navedeni tekst pobuđuje pažnju kontinuiranim prešućivanjem hrvatskoga etno- nima. Autoru nije poznato ni kada su, ni da li su se u Kotor i Boku kotorsku naselili Hrvati? Ali su mu poznati Nemanjići, Mlečani i tako dalje. Ova informacija zoran je prikaz „znanstvene historiografske“ diskriminacije Hrvata u Boki kotorskoj i krivo- tvorenja hrvatske povijesti. U tekstu Ž. Brguljan nastavlja istim tempom:„U zaljevu Boke kotorske pomorstvo se razvilo već u doba Ilira, grčkih kolonista i Rimljana. Nakon srednjovjekovnog razdoblja, bokeljsko je pomorstvo toliko ojačalo da su gra- dovi i naselja imali trgovačka predstavništva ne samo u Veneciji, nego po svi glavnim lukama Sredozemlja“. Ponovno o Hrvatima niti slova! Zanimljiva je sljedeća Brguljanova rečenica: „Katolička crkva u Boki kotorskoj oduvijek je bila jak duhovni pokretač zaljevskog svijeta“. Da nije koristio autocenzu- ru, autor bi imao snage napisati istinu, a ta je da nije riječ o amorfnom„zaljevskom svijetu“, već o pripadnicima hrvatskoga naroda u Boki kotorskoj. Mogao je napisati i bokeljski Hrvati ili bokokotorski ogranak hrvatskoga naroda. Pišući o povijesti kotorske biskupije, Brguljan zabacuje hrvatski etnonim te kada govori o istaknutim obiteljima umjesto etnonima koristit ktetik, pa je riječ o uglednim npr. kotorskim