Nova Istra

207 Dragutin LUČIĆ LUCE EKSKLUZIVNO ru“, ako već i sama ta sintagma nije apsurdna, kao „reprodukciju“, o čemu već mo- derna, postmoderna umjetnička praksa od Duchampa do Warhola pruža množinu argumenata, naravno ne jedino, jer Benjamin drži da je reproduktibilnost s uspo- nom ready-madea , fografije i filma stekla tehnički neviđene mogućnosti, nego jer je „original“ već unaprijed priređen kao (svoja) reprodukcija, da se ne rekne (samo) imitacija, što je najperfidniji način laskanja samome sebi. Jer u neauratičkom, dakle dediviniziranom i desakraliziranom mitologičkom univerzumu Shema „(pra-dio, Urteil, sud)“ kao „zahtjev-zapovijed“ neprestanog cirkularnog „izravnanja računa“ na način najstrožeg Calcula, uzima u šake, u rukavicama (svilenim ili boksačkim – svejedno), sudbinu bitka. Kao u Andersenovoj pripovjesti za djecu, moglo bi se reći da čovjek više ne baca sjenu, no da sjena baca čovjeka. Ergo, to nužno zlo, to neželjeno, neposlušno dijete Platonove idea , s početka me- tafizičke povijesti Zapada, osvećuje se na njezinu kraju, vraćajući se roditeljima, iz- dajući se za bitak kao takav i u cjelini. Na ovomu mjestu biva moguće podsjetiti na onaj stupanj-mod Deleuzeova simulakruma koji ne krivotvori, odnosno ne prikriva zbilju, nego krivotvori, odnosno prikriva samo odsustvo zbiljnosti. „Nastali čovjek“ (ovu Marxovu sintagmu Sutlić rabi tek jednom), koji je„personi- fikacija“ tako iscrtanog vječno opet i opet postajućeg svijeta,„nastali“ jer je konačno dogotovljen u svojoj nezgotovljivosti, na interpelacijsko pitanje: Tko ste vi? – više ne može odgovoriti: Ja sam taj, i nitko drugi! Ne ni kao Rimbaud: Ja sam onaj drugi! Ne može reći ni: Ja sam sve i sva! Mada, jer je in actu ništa svega toga, može reći da će biti sve to – Marx će zapisati – „idealan totalitet“. S onu stranu baštinjenih i od grčkih vremena za cijelu zapadnjačku povijest mjerodavnih određenja biti ljudskog kao zoon logon echon i zoon politikon ( animal rationale i animal sociale ), u ovom je vječno „postajućem“ kozmo-demonskom svijetu „nastali“ čovjek u svojoj bivajućoj biti „zabivstvovan“ kao kontrafaktualni kondicional – u svakom momentu jest ono što više nije i nije ono što već jest! U konačnici ovoga odsječka posvećenog onomu što je mislilac su-vremenosti na- pismeno i u predavanjima nazivao tehno-mito-logika, vodeći se Marxovim i Nietzs- cheovim invektivama o komičnoj sudbini i istini koja se smije, ovaj bi se gore iscrtani „istinski svijet“ (u navodnicima, jer je to samo navodno!) vječnog ponovnog (samo) prevladavanja jednog te istog , mogao opredijeliti jednom pjesmicom nepoznatog au- tora, a koja je sedamdesetih godina preminulog stoljeća kružila na Sveučilištu i oko Sveučilišta: Niti jest da jest. Niti nije da nije. Niti niti.