Nova Istra

206 EKSKLUZIVNO Dragutin LUČIĆ LUCE tički“! Samo u okružju ove, u Marxa bez umišljaja intendirane pretvorbe predmetne istine u stanje istine dostavljene (isporučene) ljudstvu na znanje i ravnanje, na po- sluh, u bezbožnom svijetu kao nešto bogomdano, dakle kao nešto samorazumljivo, moguće je bezuvjetno poravnanje imanencije i transcendencije do nerazlikovanja, istovjetnost realnog i virtualnog, brojki i slova, vida i privida, prisuća i odsuća, dana i noći, eksplozije i implozije, centripetalnosti i centrifugalnosti, mirovanja i kretanja, sjedilaštva i nomadizma, ljubavi na prvi i ljubavi na posljednji pogled, upitnosti i ka- tegoričnosti, und so weiter ... Ako ono „i“ između ovih relacijskih svojstava još uopće igra neku ulogu? Nietzsche bi rekao da više ne egistira nikakav mezzo termine . Na zaobilazan način – proishodi iz Sutlićevih nalaza – Marx je intenirao ovu ujednost „potencije i akta“, time i ono „aproksimativno“ i „asimptotičko“, odnosno neku novo- vjekovnu „mantiku“, naravno, intimniju s Heisenbergovim no s Pitijinim„proročan- stvima“, čime će cijeli pojmovni aparat koji je naslijedio, inkluzive i ona Descartesova istina – veritas kao adaequatio intellectus ad rem (podudarnost suda i stvari) – mjero- davna za novovjekovlje, biti stavljena u pitanje no istovremeno, na takoreći virtualan način – i izbavljena. Nietzsche će dovodeći ovu skepsu do krajnosti, Cartesiusovu predmetnu, u čvrsti lik figmentiranu„zbiljsku“ istinu, prokazati kao„utvaru“, kao puko držanje za istinu, kao nešto što nije o sebi, kao korisnu konvenciju, prešutni sporazum, jer „tekuće granice“ bivanja predočuje kao „čvrste“, „postojane“, „neupitne“, na način kakve one zapravo – „nisu“! Stoga će na smjenu i govoriti o istini kao zabludi, krivotvorenju, prividu, laži, te otuda o približnom, shematskom, perspektivističkom..., jer se uvijek radi o nekom energetičkom, štoviše sinergetičkom stanju institucionaliziranom u nekoj „vladavinskoj tvorevini“, ipak od relativnog trajanja u vremenu. Jer nije riječ o nekoj stvari, onosno predmetu, pa ni djelu, ako se ta riječ ne uzme posve uvjetno i uvjetovano: „Faktički, logika (kao geometrija i aritmetika) vrijedi samo za fingirane istine , koje smo sami stvorili. Logika je kušaj da se zbiljski svijet pojmi prema nekoj od nas samih postavljenoj shemi bitka ( Seins-Shema ), točnije kušaj da nam ga se uči- ni formulabilnim, izračunljivim...“ 12 No, mitologički rečeno, samo pod onim uvjetom jednačenja aktualnog i poten- cijalnog, dakle kao znanstveno-fantazijskog nexusa „preciznosti duše“ i „beskonač- nosti u grudima“, kako to u svom nedovršenom, zapravo nedovršivom „eseju“ ispo- vijeda Musil, moguće je, sada samo navodno, ne kao „da“, nego „kao da“, održati onu Cartesiusovu veritas kao još uvijek nešto mjerodavno. Samo se tako sukcesija može prikrititi simultanizmom, dijakronijsko sinkronijskim. Otuda bi se onaj „monizam smisla“ moglo demistificirati kao„originalnu krivotorinu“, štoviše kao„zbiljsku utva- 12 F. NIETZSCHE: WERKE, Walter de Gruyter, Berlin, 1974., str. 3-51.