Nova Istra

203 Dragutin LUČIĆ LUCE EKSKLUZIVNO sadržaja, što je parodija vječnosti“, jer je moment , nasuprot trenutku , u temporalnom smislu – u tomu je sva poanta – ono „beskonačno prazno“. Kad bi mu u zadatak palo da isljeđuje„mjesto“ i„vrijeme“ (Kirkegaard filozofijsko istraživanje učestalo uspoređuje s policijskim poslom) tog iz Marxova mišljenja „iz- mišljenog“/„umišljenog“ mogućeg svijeta,„izmišljeni“/„umišljeni“ privatni istražitelj Hercule Poirot, što je nešto poput privat-docenta , napokon bi se našao pred savrše- nim alibijem, paradoksalno, jer ga taj svijet uopće nema, jer ga uopće i ne može ima- ti!?! Jer bi na isljedničko pitanje „gdje-i-kad?“, taj svijet, ako se tako nešto (ili ništa?) smije nazivati svijetom, mogao odgovoriti jedino: „nigdje-i-nikad!“ Naravno, kad bi to mogao, kad bi u neizmjernom, apsolutnom sebeznanju tako nešto znao, kad bi mogao znati. Jadni Poirot, za nj više nema mjesta, za nj nema više vremena, njegovo je vrijeme zauvijek prošlo, ova inačica tako ocrtanog nihilizma iziskuje isljednika drugačijeg kova. Zašto je tomu tako? Vječnost kao beskonačnost jednog te istog Jer zapravo, zaključit će Vanja Sutlić, suglasan s Althusserom, ona„jedna jedina zna- nost – znanost povijesti“ (Ekonomija), kao paradigmatski način na koji se „dvo- strukim nijekanjem“ ono„dosadašnje“ odbacuje tako da se „odsadašnje“ ustanovljuje iz samoga sebe (i obratno!), ta metonimija vječnog ponovnog (samo)prevladavanja jednog te istog , „odlučuje o temporalnosti svijeta“, te tako, napominje, „svako drugo vrijeme biva ‘ničemu’, takozvanim ‘praznim ništa’“ 3 . Pa i onda kad se o „temporal- nosti“ smije govoriti tek uvjetno, odnosno navodno, jer se upravo u mišljenju koje zavodi Marxa nailazi na već apostrofiranu anticipaciju vremena kao no time , na nje- govo „poništenje“, da vrijeme biva „ničemu“, da biva takozvanim „praznim ništa“. U Sutlićevu progledu tomu ima biti tako, jer je u „temelju“ takve anticipacije, odnosno „shvaćanja povijesti jedan tradicionalni, prosječni, standardni pojam vremena u nje- govoj dinamičkoj modifikaciji aktualnosti (‘činovitosti’ i ‘novosti’): ne niz prisutnih sada zaokruženih u njihovu bitku, tj. trajanju (kao u Aristotela), nego niz fragilnih, svagda sebe nadmašujućih i tako svagda sebe osiguravajućih, iz nebitka sebe otima- jućih, svagda se nanovo ispostavljajućih ‘sada’“. Pripominje se kako je uz takav pojam vremena, prema nužnoj metafizičkoj shemi, na djelu tomu primjereni„ pojam ‘vječno- sti’ “ kao „beskonačnosti jednog te istog 4 “. Ta „redukcija vremenitosti“ prva je „životna potreba“ ovog tako orisanog univer- zuma koji je prinuđen „bivati“, to jest „na-stajati, pre-stajati, o-stajati: stajati “, stoji u Praksi rada... , „o sebi i za sebe naspram ničega kao naspram svoje načelne granice ..., 3 VSPR, str. 260-261. 4 VSPR, str. 280.