Nova Istra

202 EKSKLUZIVNO Dragutin LUČIĆ LUCE Ekonomija kao utopija/ukronija Ovaj nazivnik za na ničemu sama sebe počivajućem bivanju, na i u koje se nasukala i usukala „formacija“, „epoha“, „povijesni sklop“, rečeno će mišljenje zaogrnuti u habit, takoreći, Sutlić će reći, „formu formans“, ekonomije kao ekonomije ili Ekonomije (s velikim početnim slovom), kako se to formulira u Grundrisse ..., u energetičku, siner- getičku, ni sa čime prispodobivu ambiciju, da se (za)gospodari svime što jest, svime prirodnim i ljudskim, svim modusima, odnosno prafenomenima obitavanja na Zem- lji, štoviše samim bitkom i vremenom kojima zapravo i nije moguće gospodariti. Već u analizama„ekonomijske formacije“ vladavine kapitala kao religioznog (u hegelovskom smislu riječi) karaktera reproduktivnosti života, uočit će se tom bivanju inherentna zakonitost na koju se svodi sva ekonomija, a to je – „znanstveno ekonomiziranje vre- menom“, odnosno poviješću, ambiciju (volju) da se „prostor poništi vremenom“ ili, drukčije kazano, da se „vrijeme potrebno kretanju s jednog mjesta na drugo reducira na minimum“. U zaslijepljenosti/zaglušenosti tom apsolutnom ambicijom, prispijeva ovo mišljenje do primisli o„apsolutnoj brzini cirkulacije“, stoji da je„njezino trajanje = 0“, dakle načelno, o prelasku in extremis beskonačne putanje u nultom vremenu. Stoji da prostor ima biti svladan – zapisano je kurzivom u engleskom jeziku: „ in no time .“ Od poništenja prostora ide se u toj putanji k poništenju vremena, ovdje „vulgarno“, „konvecionalno“,„apstraktno“ predočenog te bi Kirkegaardova opomena da se vrijeme, umjesto da se misli, spacijalizira (oprostoruje), mogla uzeti i kao opomena i ovoj i više no preuzetnoj ambiciji. Što je „sada“ i „tu“, ako se ove priloške oznake mjesta i vremena uopće još mogu bez zadrške rabiti, što su „uzrok“ i „posljedica“, „razlog“ i „svrha“, „supstancija“, „sub- jekt“, „objekt“, „imanencija“ i „transcendencija“, „jastvo“, „sebstvo“, što je „ovdje“, a što „ondje“, što je „prije“, a što „poslije“...? Na kraju krajeva povijesti metafizike Zapada, uz Stirnera i Feuerbacha, najradikalniji„mladohegelijanac“, kao da se vraća mitologi- ji, priklanjajući se iznenađujuće Schellingovoj interpretaciji pojma „pred-povijesnog vremena“?! Vremena u kojemu je „ukinuto svako prije i poslije koje bi se u njemu moglo zamisliti“: „Jednostavno pred-povijesno je vrijeme po svojoj naravi nedjeljivo, apsolutno istovjetno vrijeme, pa otuda kakvo god mu trajanje pripisali, valja ga mot- riti kao moment (kurziv – D.L.L.), odnosno kao vrijeme u kojemu je kraj početak, a početak kraj, neka vrst vječnosti, jer ono samo nije slijed vremena, nego samo rela- tivno postaje nekim vremenom (tj. prošlošću), naspram onoga što ima uslijediti za njim (budućnošću – D.L.L.) 2 .“ Schellingov kratkotrajni danski student SØren Kir- kegaard, koji je pohađao njegova berlinska predavanja 1852., sa svoje će strane, uz dotični nalaz, pridodati da je beskonačni slijed momenata „sadašnjost ispražnjena od 2 F.W.J. Schelling:„AUSGEWÄHLTEWERKE“, Darmstadt, 1967., str. 181.