Nova Istra

201 Dragutin LUČIĆ LUCE EKSKLUZIVNO ski filozofijskim“, bile „u svim vremenima iste“. U tom se pogledu ni „sudbina“ He- gelove filozofije kao apsulutne znanosti ne razlikuje od sudbine filozofija prošlosti. Štoviše, reći će se da je to „zakonitost“,„psihologijski zakon“ prema kojemu„teorijski duh“ postaje„praktična energija“, odnosno„volja“, koja je, izlazeći iz„carstva sjena“, od volje da„pojavi udari svoj žig“. Jer je pojava samom poviješću priređena, sama po sebi potrebita takvog žigosanja, hlepi za njim. No ovo mišljenje istovremeno „zna“ da s onu stranu istovjetnih „formalnosti“, „sudbine“ i „zakona“ prevladavanja, ipak svaka „epoha filozofije ima svoju nužnost“, naravno, i njezin kraj. Hoće se prikazati kako tako nešto (ili ništa?) najzad zapravo biva, štoviše nužno biva. Na kojemu, u kojemu „elementu“, da ne reknemo „mediju“? Gdje? Kada? Na kojoj, u kojoj osnovi? Je li ta osnova još uopće osnova? Prevladavanje (Aufhebung) Jer se od Ekonomijsko-filozofijskih rukopisa iz 1844. nedvosmisleno drži da je „drugi osnov za život (ekonomija – D.L.L), a drugi za znanost (filozofija – D.L.L), od početka laž“, hoće da Smith konačno misli Hegelovom glavom, a Hegel progovori Smithovim jezikom, što se događa u gramatici i sintaksi izazvanoj pojmom prevla- davanja ( Aufhebung ), preuzetog iz Učiteljeve Fenomenologije duha , a koji je, s po- zivom na Ludwiga Feuerbacha, već u mladosti protumačen kao jedinstvo ponere, tollere et conservare , te odsada figurira (fungira) kao apsolutni „element“ ergo„medij“, osnov bez osnova događanja kraja metafizike, a njegova je sebeznalost – vjeruje se – položena u veliki konačni zapis koji je naslovljen kao Kapital . S određenom hlad- nom samorazumljivošću, konstatira se, gotovo lapidarno: „Što je nužno, to se doga- đa!“ A nužno je poradi zacijeljenja svijeta prevladati sve i sva, a sve i sva je načelno i moguće prevladati, osim jednoga, a to jedno je prevladavanje samo. Pod nalogom ovoga njemu dosuđenog (presuđenog) shematizma, njime zaslijepljeno i zaglušeno, ma koliko inače bilo sklono „bespoštednoj kritici svega opstojećeg“, ovo mišljenje više nema ni oči ni uši za svoje ontohronijsko porijeklo. Više ne propituje nalog pod kojim stoji, preuzeti se (hegelijanski) shematizam pokušava sklopiti u „epohu“ ili „formaciju“, kako se kaže, u „povijesnu konstelaciju bitka“ ili „povijesni sklop“ kako, radikalizirajući ono latentno tog mišljenja, sabire Sutlić. Marx će tu„formaciju“ u koju se „usukala“,„nasukala“ (Sutlić) metafizika, nazivati množinom naziva – „razvijena industrija“, „viša djelatnost“, „viša faza komunizma“, „carstvo slobode“,„produkcija radi produkcije“,„generatio aequivoca“,„komponiranje komponiranja“, „jedna jedina znanost, znanost povijesti“, „samorađanje“..., no, u ko- načnici, svi bi se ti više no prigodni nazivi mogli podvesti pod jedan jedini zajednič- ki nazivnik, jednu jedinu paradigmu: vječno ponovno (samo)prevladavanje jednog te istog !