Nova Istra

200 EKSKLUZIVNO Dragutin LUČIĆ LUCE Nastojanje koje na sebi nosi Marxov žig, osobito kada se u obzir uzme kako ra- zumijeva Luthera, posve je drugo od Kirkegaardova. Naime, u stisci između dvo- strukog ništa, u prolomu, u međuprostoru i međuvremenu između kontrahenata od kojih svaki, kao u antičkoj tragediji, posjeduje što drugome manjka, a manjka mu što drugi posjeduje, ovo mišljenje samo sebe, odnosno svoju povijesnu zadaću razu- mije kao nastavak luteranstva sad posve „svjetovnim“ sredstvima, štoviše sam Marx sebe vidi kao Luthera svih Luthera, pri čemu Hegela drži Lutherom sve filozofije od njezinih grčkih početaka, a Adama Smitha, pak, Lutherom sve ekonomije od Ari- stotelove oikonomia do najnovijih, modernih vremena. Zašto Luther? Svih Luthera Luther Jer Luther u krizi kršćanstva – tako se to tumači – kontrahente prisajedinjuje jedan drugomu do nerazlikovanja tako što slama „vjeru u autoritet“ da bi obnovio „autori- tet vjere“, „svećenika pretvara u laika“ da bi „laika pretvorio u svećenika“, prevladava (Aufhebung) „izvanjski religiozitet“ tako što ga ozbiljuje (Wirklichkeit) kao „unu- tarnje bivstvo“, kao što je to Smith učinio s bogaćenjem, a Hegel s ljubavlju. Slijedeći ovako ocrtanu, zapravo hegelijansku shemu mišljenja, bilo bi mu moguće reći da je Luther poput Temistokla, kad je Ateni zaprijetila opasnost na kopnu, ovu napustio da bi Atenu uspostavio na moru – na jednom „drugom elementu“ – na kojemu će Atena ne više kao kopnena, nego pomorska sila, Marxovom terminologijom kaza- no, sada kao „drugi subjekt“, izazivati svoju novu sudbinu, svoje, uvjeren je, više ne stojeći na čvrstom tlu pod nogama, novo uspinjanje i propadanje, novi, obnovljen život. Atena će preživjeti, Atena će živjeti, Atena će se i dalje držati Atenom. Pi- tanje je do kada? No s takvim prispodobama valja biti na oprezu, valja u pogledu zadržati razliku. Naime, Lutherovoj Ateni ne prijeti kao Temistoklovoj neka vanj- ska nego unutarnja opasnost. No,„drugi element“ i „drugi subjekt“, ne podsjeća li to neodoljivo na supstanciju i subjekt, na apsolutnu supstanciju i apsolutni subjekt? Radikalnije od Temistokla i Luthera (uvjeren je i Hegela i Smitha), mišljenje kraja filozofije qua metafizike u čijoj putanji stoji, suočeno s, ne nekom ovakvom ili ona- kvom, opasnošću koja prijeti ništavnošću ovoj ili onoj egzistenciji ili esenciji, nego s apsolutnom opasnoću koje je indeks onaj raspad svijeta na totalitete, te se više nema nikakvog, da se tako rekne, rezervnog položaja na koji bi se moglo povući, hoće – čini se apsurdnim, ali nužnim – neprestano napuštanje kao utemeljenje, slamanje kao uspostavljanje, pounutrenje kao izvanjštenje, prevladavanje kao ozbiljenje: apso- lutna potreba (potrebitost) iziskuje apsolutno zadovoljenje! Sabrano u jednostavni pravorijek, to će reći: filozofiju nije moguće prevladati a da se filozofija ne ozbilji, filozofiju nije moguće ozbiljiti a da se ne prevlada! Usput, izriče se i to da su„formal- nosti“ koje „konstatiraju“ postajanje „istinske filozofije“ svjetovnom, a svijeta „istin-