Nova Istra

196 EKSKLUZIVNO Vanja SUTLIĆ tak kao ideja, koja je u sebi ukinula i kao moment sačuvala ono Ništa. Dijalektika je uopće način mišljenja da se s ničim izađe na kraj tako da mu se prida konstitutivno značenje za formiranje nečega, bića, da se formirano nešto, biće kao takovo, biće u svom bitku, bitak bića kao ideja, kao apsolutna ideja, izuzme iz daljnjeg određivanja. Kad smo stigli na nivo apsolutne ideje, možemo reći, sve je dosad bilo prožeto ničim, ničeg je bilo, ali ga više nema. Upregnuti Ništa u funkciju bitka shvaćenog kao biće, odnosno bića kao takovog i u cjelini, to je ono što nazivam domestifikacijom niče- ga u Hegelovoj spekulativnoj dijalektici. Tu se svakako priznaje Ništa, tu nemamo posla s onom pozitivističkom neozbiljnom negacijom ničega, koje se onda na mala vrata vraća natrag, ali imamo nešto puno opasnije, naime, da smo Ništa prevladali stavivši ga u službu bitka, a bitak razumjeli kao biće, biće kao biće, kao biće u svom bitku, kao bitak bića. To je vrhunac onoga što metafizika uopće može misliti pod Ništa. No u dijalektici, i u tako značajnoj funkciji ničega da čini prelaz od kategorije k kategorijama, da čini bit kretanja kategorija, da čini bit povijesti kategorija, unu- trašnje povijesti kategorija – ne mislim sad na svjetsku povijest – u tomu se unutar metafizike najavljuje Ništa kao pitanje upravo one „otvorenosti“ o kojoj sam jučer govorio. Kako sad to, kako ako mišljenje „otvorenosti“ nije drukčije mišljenje na- spram metafizičkog mišljenja, nego ako je to mišljenje koje je nosilo već uvijek svako metafizičko mišljenje i omogućavalo ga, pa je zato Ništa i moglo stupiti u službu metafizike, izgubiti svoju zastrašujuću„otvorenost“ i pripitomiti se u toku uspostav- ljanja apsolutnog bića? Mišljenje u intermezzu Da se vratimo na početak. I u Nietzschea i u Marxa najavljuje se ovo Ništa. U Marxa, u intermezzu svjetova, u Nietzschea, u granici volje za moć . Nietzsche je sam, u određenju nadčovjeka kao onog koji kaže DA svemu što jest, uvidio da on ujedno stoji u jednom Ništa, koje nije Ništa iz razdoblja povijesti određene kao ni- hilizam, nego jedno transhistorijsko i transmundano Ništa. Ako je čitav svijet volja za moć , ako se on odvija u obliku, na način vječnog vraćanja jednakog , onda nadčovjek , koji svemu tomu može reći Da, jest izvan domene kretanja volje za moć . Njegovo se mišljenje usidrilo izvan metafizike. Ono najdublje što se može reći o nadčovjeku , nije da se nadmeće sam sa sobom i s drugima, da je u borbi s drugima, da se održava u toj borbi s drugima, da postaje ono što jest prevladavajući sebe, druge..., ono najdub- lje što se može reći o nadčovjeku jest, da on ovaj bezvrijedni, besmisleni, tj. ničim nošeni svijet volje za moć , prima, ne više stojeći u volji za moć , nego u onomu gdje je već i sama moć nemoćna, jer ne može kao volja da sebe nadvlada, nego samo samu sebe obnavlja, nego se u vrtnji vječnog vraćanja jednakog obnavlja, a da sama nikako