Nova Istra

195 Vanja SUTLIĆ EKSKLUZIVNO jednim sasvim drugim putem dovinuti do mogućeg govorenja o velikim pitanjima filozofije i opet s rezultatom da je to nemoguće. Tako izgleda kod velikog mislioca negiranje temeljnog pitanja filozofije kao metafizike. Kod malih nema unutarnje problematike, nema brige, nema zdvojnosti nad izrazom, nema svih onih, upravo Sokratovskih traganja, nego ima tek trijumfa zdravog razuma. Neopozitivizam, i naročito u Engleskoj razvijena jezično-analitička škola s filijalama u Americi, to se zna, to je taj trijumf zdravog razuma. Wittegenstein je sam uslijed svojih rezul- tata bio zdvojan. On govori svojim prijateljima o jednoj unutarnjoj „Verzweiflung“ („zdvojnosti“), ali za male pozitiviste to je tek privid. Razumljivo je, ako se svijet sa svoje strane pokazuje i ako filozof ukazuje na svijet kao na „das Mystische“ („ono mističko“), onda treba tražiti odgovore, ne u filozofiji, nego kod onih koji mogu u svom kazivanju nesputani strogošću logike, još manje empirijskom određenošću prirodnih znanosti, ipak nešto bar pokušati da kažu o tom svijetu, a to su pjesnici, i nije slučajno da se samWittgenstein bolje razumije s pjesnicima, nego s obožava- teljima iz Bečkog kruga, koji ga zovu da prisustvuje njihovim sastancima, a on to uporno odbija. Bertrand Russell je u predgovoru za „Logičko-filozofijski traktat“ označio Witt- gensteinovu misao kao najdublji prilog onomu čemu je on sam bio na putu od Prin- cipis mathematica do svog vlastitog logičkog atomizma. Tako oduševljen, onda je i pribavio Wittgensteinu mjesto profesora u Cambridgeu. Pozvao je Wittgensteina, nakon te duge pauze dvadesetih godina, da prijeđe u Englesku, i strahovito razočaran rezultatom, tom tzv. II. njegovom fazom, došao do značajnog historijsko-filozofij- skog uvida, da se engleska filozofija dijeli na pozitivne rezultate vezane uz Wittgen- steina I i na poražavajuće rezultate vezane uz Wittgensteina II. /Naime/ to je jedan put da se izađe na kraj s ovim Ništa u temeljnom pitanju svake filozofije. Hegel, i ništa više Drugi put je daleko ozbiljniji. Ja ga nazivam putem domestifikacije Ništa u službi bića kao bića, to je put Hegelove dijalektike. Hegel je, naime,„mobilizirao“ Ništa da bi osigurao prelaz i određenje kategorija te da bi mogao kompletirati kruženje kruga apsolutne filozofije. Na kraju Filozofije prirode Hegel i smrt čini toliko benignom, toliko, da tako kažem, domaćom stvari, a ono Ništa u smrti domaćim bićem, da ne kažem, domaćom životinjom, da smrt zapravo samo služi prelazu iz prirode u duh: Filozofija prirode završava time da se u smrti najavljuje duh. Ništa je, rečeno sad ironično, tako dugo dobro dok služi razvijanju bitka kao prelazu iz jednog bića u drugo. Na kraju, kad je ispunilo svoju službu, kad je napor ničega – što je za Hegela isto što i„Arbeit des Begriffs“ („rad pojma“) – završio posao, trijumfira apsolutni bi-