Nova Istra

197 Vanja SUTLIĆ EKSKLUZIVNO ne može iskočiti iz te vrtnje, tog beskonačnog kruženja. Tamo gdje volja maksimal- no hoće – ona više ništa neće, uzeto doslovno. I tu je zapravo stajalište nadčovjeka , najvišeg oblika nadčovjeka . To, dakle, nije puko prazno Ništa, niti je to gola negacija, to nije ni pozicija u obliku negacije, ako sinteza znači negaciju negacije, nego sva ta vrtnja, kruženje nihilizma prestaje onog trenutka kad se ne kao otvorenost, neodre- đenost, čak ni kao upućenost na slobodu nego kao sama sloboda promišlja u mišlje- nju koje nazivam povijesnim. To, dakako, nije nikakva dijalektička shema, nikakav mehanizam razvoja, nego oprezno dodirivanje razlike protiv svake spekulativne sin- teze. Misao razlike, pak, potječe iz jednog mišljenja koje nam se može s obzirom na metafizičko činiti drugačijim, mišljenje koje nosi od početka metafizičko mišljenje. Drugačije mišljenje gledano od metafizike na ovamo, a zapravo samo sobom jedino mišljenje, koje se tematski javlja sada, nakon kraja, dovršetka metafizike i s njim, a može se sada tematski pojaviti zapravo zato jer je već nosilo svo metafizičko mišlje- nje. Stoga kraj metafizike nije tek preobražaj jednog u drugi oblik mišljenja, što bi bila samo zamjena jedne metafizike drugom metafizikom, nego preobražaj metafi- zike uopće u samo mišljenje otvorenosti. Povijesno mišljenje i Ništa Što je mišljenje, ne kao drukčije, nego samo sobom? Ono nije povijesno mišljenje samo zato što sve metafizičko reducira na njegovo povijesno zbivanje iz „otvore- nosti“, nego je i mišljenje same zgode, događanja, zbivanja, otvaranja, tj. mišljenje povijesnog Ništa prije odluke o bitku i vremenu, o biti čovjeka, o bićima, i o svijetu. Uslijed toga, drugačija povijest o kojoj govori Heidegger – prisjetite se zavrtšetka njegove analize, interpretacije Nietzscheove metafizike – drukčije mišljenje neće moći, naselivši se u zgodi, iznijeti tek još jednu nihilističku varijantu bitka i vreme- na, biti čovjeka, bića i svijeta, nego će ili nestati u Ništa ili će zauvijek biti jedno s povijesnim zbivanjem, sa zgodom bez povlačenja – bez Anzuga – tek tada će živjeti značiti misliti a govoriti najmudrije, govoriti najobičnije stvari, jer sve naše mišlje- nje misli radi – a to znači radi u primarnom značenju riječi rad, koje ne dolazi od rabota u smislu etimologijske blizine riječi rabota njemačkoj riječi Arbeit – dakle mišljenje misli, odnosno radi na jednom polju otvorenosti, u otvaranju te otvoreno- sti, u rasprostiranju tog polja i radi njega. Ako se mišljenje može uopće naseliti na tom polju, tako da naseljivanje nije različito od otvorenosti, nego se u otvorenosti, u tom Ništa naselilo, onda tek možemo reći: čovjek jest i nitko drugi osim njega. Jednostavnije rečeno, tada će obično govorenje imati težinu koju za nas današnje ima govorenje najviših teza metafizike.