Nova Istra

192 EKSKLUZIVNO Vanja SUTLIĆ Wittgenstein, i ništa više Najkomotniji odgovor je odgovor pozitivizma, logičkog pozitivizma i jezično-ana- litičke varijante pozitivizma. Po njima ovakve partikule, kao jest i nije , osim ukoliko onaj jest ne izražava tzv. egzistencijalni sud, a i onda samo u refleksiji spram pret- hodne negacije egzistencije nečega, jesu logički elementi suđenja, odnosni jezični elementi, sintaktičke strukture, ali im u realnosti ništa ne odgovara. U tom smislu prednjačio je u kritici svake moguće ontologije, pa prema tomu i ontologije „ovog“ ništa, Bertrand Russell, za kojega inače možemo reći da je sa svakim velikim pita- njem filozofije postupao tako da je sebi stvar na najjednostavniji način olakšao, na- ime, tako da pitanje uopće nije priznao. Ali nisu sve refleksije u okviru logičkog po- zitivizma i jezično-analitičke škole ovakve platitude kao u Russella. Rudolf Carnap, koji je najdalje razvio problematiku Bečkog kruga, i to u svojoj američkoj emigraciji – začudno je – našao se odjednom pred ontologijskom problematikom, nakon što je predhodno odrekao svaku relevantnost logičkoj ili jezičnoj partikuli jest ili nije . No i u najboljim njegovim rezultatima, ono biti ili ne-biti, jesu samo nekritičke hi- postaze faktički empirijskog stanja stvari, pa onaj, koji se bavi bitkom ili ničim, bavi se – da upotrijebim jedan izraz kasnog Wittgensteina – „začaranošću našeg jezika“, „kasnog“ Wittgensteina za kojega su svi filozofijski pojmovi „ Verzauberung unserer Sprache “ – magijska neka „začaranost našeg jezika“. Kad kažemo bitak, mislimo da imamo posla s nečim, a to je samo riječ, prazna riječ koja nema predmetni korelat, pa kako ta i slične prazne riječi određuju cijele filozofijske sisteme, govori Wittegen- stein ne samo o „ Verzauberung unserer Sprache “, nego i o „ Verhexung unserer Sprache “. Ako znamo da je die Hexe – vještica , onda: Filozofi imaju posla s vješticama, iako vještice ne postoje, a vjerovanje u vještice ima fatalne posljedice. Otuda je sav posao analitičke „filozofije“, prema Wittgesteinu, „da nas u kritici ovakvih začaranosti izli- ječi od krive upotrebe jezika“. Zbog toga je analitička „filozofija“ za njega, na nivou Philosophische Untersuchungen , terapija, liječenje od jedne duševne bolesti koja se zove metafizika. No, ta „problematika“ svodi se na priznanje samo onoga što jest kao činjenica u okviru protokolnih stavova posebno-znanstvenog istraživanja, ili pak na svođenje čitave problematika na određenje bića kao elementa u okviru jednog „Sprachspi- el“ – jedne „jezične igre“. Formulirano u okviru metafizičke tradicije, a prema ranije citiranoj Heideggerovoj formulaciji, moglo bi se reći da u znanstvenom istraživanju imamo posla samo s bićem koje je činjenica utvrđena u protokolnim stavovima – „i ništa više“. U mogućim „jezičnim igrama“ imamo posla samo s bićem koje ima funkciju unutar te igre, izvan te igre ne znači ništa. Prva varijanta je upućena na upotrebu bića unutar znanosti, druga varijanta je upućena na upotrebu bića unutar „životnih oblika“ –„Lebensformen“, koji se izražavaju u primjerenim„Sprachespiele“