Nova Istra

191 Vanja SUTLIĆ EKSKLUZIVNO nog amor intellectualis Dei , govori amor fati , ta posljednja mogućnost svijeta volje za moć u vječnom vraćanju jednakog , kao posljednja mogućnost nadčovjeka , jest njegovo postavljanje na integritet, sveukupnost i cjelovitost svijeta, tako da svijet na svom rubu i u svome središtu indicira jedno povijesno Ništa. Specifikacija počiva ne na praznom Ništa, nego na onom Ništa koje omogućuje individuaciju. Ovo „und nicht außerdem“ (i ništa više) mišljeno je vis-à-vis onih koji bi htjeli još nešto osim volje za moć , osim vječnog vraćanja jednakog , osim nadčovjeka . Ako nema ničega osim toga, onda je u tomNišta dana posljednja akcentuacija, posljednje ograničenje, posljednje definiranje volje za moć , vječnog vraćanja jednakog , nadčovjeka , samog nihilizma i isti- ne koju nosi nadčovjek . Heidegger, i ništa više Taj je problem – no, nazovimo to problemom – to pitanje je u radikalnom obliku uočio 1929. u svom nastupnom predavanju, kod preuzimanja Husserlove katedre, Martin Heidegger ovim riječima – u prijevodu: „Ono na što ide odnos svijeta jest biće samo i inače Ništa. Ono od čega svako držanje uzima, preuzima svoje vodstvo, jest biće samo i dalje Ništa. Ono čime se istraživalačko razračunavanje u prodoru zbiva jest biće samo i preko toga Ništa, no pažnje je vrijedno, upravo u onomu, kako znanstveni čovjek sebi osigurava svoje najvlastitije, govori on o nečemu drugom. Treba da bude istraženo samo biće i inače Ništa, jedino biće i dalje Ništa, jedino i samo biće i preko toga Ništa. Kako stoji s tim Ništa? Je li slučajno da sami od sebe tako govorimo? Da li je to samo jedna vrst govorenja i osim toga Ništa? Kako stoji s Ništa?“ Tu Heidegger postavlja pitanje koje doista stoji na početku zapadnjačke filozofije i na njezinim vrhuncima kod Leibniza i Schellinga, pitanje koje glasi: „Warum ist überhaupt Seiendes und nicht vielmehr Nichts?“ – „Zašto uopće biće, a ne (napro- tiv) štoviše Ništa?“ Karakterističan je Leibnizov obrat koji kaže: „Ono teško u tom pitanju nije Ništa, ono teško u tom pitanju jest zašto uopće biće“. Ovo nije, tako, jedno od mogućih pitanja u okviru Heideggerova mišljenja; citirao sam Heideggera samo zato jer je on, tako, to pitanje u 20. stoljeću jedini postavio, a to je središnje pitanje svake filozofije, svake metafizike. Određujući biće kao biće bavi se metafizika bićem, a ne ničim. Određujući biće u njegovom bitku bavi se metafizika bitkom bića, a ne ničim. Određujući bitak bića, bavi se metafizika bićem, bitkom i njihovim odnosom, ali ne ničim. Ništa ostaje, za metafizičko, a to znači filozofijsko mišljenje, nemogućom temom. Kad Leibniz i Schelling postavljaju to pitanje, ne bave se ničim, nego radikaliziraju pitanje: Što je biće? Pa ipak sva metafizika od Platona do danas zna da je neka čudna okolnost vezana uz to Ništa. Odgovori su različiti da bi se ove neugodnosti, nelagode, riješilo u okviru metafizike.