Nova Istra

181 Drago MEDVED NOVI PRIJEVODI zaobići nužnost vremena i mogućnost slobode. Zato ga zaboravljamo, kad je loše volje i pjevamo mu hvalnice kad zapamtimo njegov osmijeh. Jesenska sonata Koraci šume lišćem, zemlja miriše na vječnost. Vjetar ljubi tanke grane, podrhtavaju u noćnoj tišini. Negdje duboko u čovjeku tinja iskrica nade. U sunčane zrake, u žive, vatrene boje, u mekanu paprat, u nježni topli dlan. Kako je malo potrebno da u duši svane dan. Drvo Ispružilo je krošnju da se u njoj nastane ptice, da u njenoj sjeni putnik predahne, da se u mraku ljubavnici pod njegovom krošnjom zagrle. Čak i grom ga ponekad oslovi ognjenom munjom – i ono preživi. Na ništa se ne žali, sa svime živi. Jedino ga žalost obuzme, ako nijedna ptica na granu ne sleti. Poradi nje upravo ondje stoji.