Nova Istra

162 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI pulsirajuću, kao strah u očima zeca ulovljenog nakon duge potjere. Njegova ljubav prema Ninetti više nije poznavala granice, uključujući i ostale nježnosti, simpatije i osjećaje, od dragosti prema angorskoj mački do simpatije za osobe s prćastim nosom, pa sve do emocija prema mladoj majci. Sve ono što mu se kroz život svidjelo i što ga je veselilo nalazilo se u Ninetti. Navest ćemo jedan posve banalan detalj: kao dijete oduševljavao bi ga zvuk šibica koje bi se uzalud pokuša- valo zapaliti iznad vlažnog željeza štednjaka. I Ninetta, prolazeći si rukom po kosi, proizvodila je šum sličan tomu. Što se tiče njegove ljubomore, od toga zapravo nije ni najmanje patio, sve do jedne večeri u Viareggiju, kada je, vraćajući se šanku jednoga kafića u kojem je prethodno ostavio suprugu, primijetio dvojicu Sicilijanaca očima i licima okrenutih prema nje- zinim bokovima koji su govorili, sigurni da ih nitko neće razumjeti: „Uh, kako je ova dobra!“ „Možda je Salnitro malo mršavija, ali bedra!...“ „Gledaj ova bedra, glupane! Gledaj tovare! Uhuuuu!“ Nakostriješio se od napadaja bijesa.„Sicilijanci, ništa“, rekao je u sebi. Kontinentalci, kako je zvao sve one koji nisu bili sa Sicilije, imali su u svom nači- nu ophođenja, u glasu, plamen koji nije gorio. Simpatija, pa makar i ekstremna, koja bi bila upućena Ninetti na takav način, putem takvih očiju, glasova, ne bi ga toliko ražestila. „Sa Sicilijancima ne!“, rekao je ženi tek što su stigli do Opatije. „Što to ne?“, pitala je, nabravši obrve. „Kažem ne, da te ne moram moliti da ne plešeš sa Sicilijancima i da im se ne obraćaš!“ Primila ga je za prst desne ruke, onaj u kojem je bila zapisana jedna njezina slo- boda, i podigla mu ga ispred očiju. „Razumijem, razumijem“, promrmljao je Giovanni.„Samo bih te želio zamoliti da nemaš toliko povjerenja prema tim ljudima. Ja ih poznajem! Dolaze ovdje da ‘napra- ve pokolj’, kako sami kažu. Ako plešu s nekom ženom, a ona se cijelo vrijeme smije, oni pišu prijatelju iz Messine da ih je žena poljubila. Pogledaj ih nakon što završe plesati, nalaze se s prijateljima i oblizuju usnice ribljih očiju, kao da su pojeli med!...“ Podizao je glas, razdražen, prepuštajući se žestini koja nas preplavi kada, bez znanja drugih, loše govorimo o sebi. „Zar si i ti tako činio?“ „Pustimo sada što sam ja radio. No, mogu ti reći da ih dobro poznajem!“ „Miruj, dragi. Nemam volje ni s kim plesati!“ No, jedne je večeri na terasi kavane, dok je plavkasto svjetlo činilo jako ljupkima ljude u bijelim jaknama i lupkanje nogama izmjenjivalo se s lelujanjem mora, koje