Nova Istra

161 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI nakon koje nije bilo više zemlje, već tek slika tisuća valova koji su bešumno klizili, pokrivajući se bijelom, zelenom i crvenom pjenom, Ninetta je tražila njegovu ruku u džepu mantila i igrajući se njegovim noktima davala mu do znanja da ne pronalazi riječ kojom bi iskazala svoje osjećaje. Napokon, izgovorila bi: „Što bih ja bez tebe?“. Giovanni bi se smrknuo: obožavao je suprugu, ali je bio i praznovjeran poput dje- teta i o smrti nije želio čuti ni u šali.„Kakve to veze ima sada?“, mrmljao je. I budući da je svaki put kada bi vidjeli ono more veće od zemlje, načinjeno od stotina tihih rijeka različitih boja, Ninetta ili ponavljala tu nespretnu rečenicu ili gledala u tišini vlažnim očima i ljubila ga nježno po čelu, kao netko tko se teško odmara, Giovanni bi rekao: „Idemo odavde jer mi naviru loše misli! A mi smo mladi, ti još više od mene“, i ponovno bi se smrknuo: „I sretni smo!“. I jedne su nedjeljne večeri, dok je mala stanica bila puna momaka iz Catanije koji su, nezadovoljni, kapama nabijenih na oči i s rukama u džepovima čekali da pristi- gne vlak, Giovanni i Ninetta krenuli prema sjeveru. Prva je „postaja“ bio Napulj, druga, duža, Rim, i došlo se do sredine ljeta, kada su mladi krenuli iz Catanije do Opatije. Giovanni je ponovno prošao, s mladenkom, svojim putovima iz doba kada je bio momak, činilo mu se da je u Viareggiu pronašao jame koje je iskopao u pijesku kada je, šćućuren, satima uživao u gledanju golih nogu jedne djevojke. Zaštićen društvom supruge, kao netko tko sigurno plovi, on je ponovno prolazio mjestima vlastite sa- moće: ovdje je pogriješio i osjećao je u zraku ljepotu svog velikog zijeva, ovdje je završio čitati knjigu, a ovdje je provodio pola dana, misleći uvijek: „Da li da joj se obratim? Ovoga puta, kao što je istina da Bog postoji, pokušat ću!“. I nije nalazio ni na jednu notu melankolije u tim uspomenama, već, zašto ne reći, činilo mu se da je žena bila više prisutna u tim uspomenama negoli u sadašnjosti. Otkad je imao jednu pored sebe, Žena je imala manju težinu u njegovu životu. Ninetta ga je oslobodila nekih robovanja u odnosu na drugi spol, ali ta njegova sloboda (recimo to a da uči- nimo išta loše njegovoj ljubavi za mladenku, koja je sve više rasla, miješajući se i s ljubomorom) više mu se nije sviđala. Žaljenje za Ženom, ljubav prema Ninetti i ljubomora bili su na svome vrhuncu u Giovannijevu srcu kada su, krajem kolovoza, mladenci stigli do Opatije. Često bi ujutro, izlazeći iz blage arome Ninettinih poljubaca, iz svega onoga ne- razumljivog, nerealnog i čednog što su imali odnosi s njom, okretao ramena ženi i prepustio se jednom mračnom valu koji mu je toliko godina dopirao do glave i u toliko dana zaruka i čiste ljubavi bio mu vraćen natrag, da je sada postajao neodoljiv. Tako okrenut, dok je prigušen zvuk disanja dopirao sa susjednog jastuka, Giovanni je ponovno mislio na Ženu.„Što to radiš?“, upitala ga je Ninetta.„Što gledaš s druge strane?“ I okrećući mu kroz kosu glavu, vidjela mu je u očima čudnu boju, duboku i